1

S. VASILIJA SLAVKA DUSPARA

Rođena je 10.travnja, 1934. godine  u mjestu Broćanac – Posuški Gradec, B i H od oca Frane i majke Ive rođ. Širić. Djetinjstvo i dio mladosti provela je u tradicionalno pobožnoj hercegovačkoj katoličkoj obitelji. Njezini roditelji Frano i Iva primili su od Boga sedmero djece : tri sina i četiri kćeri trudeći se dati im pravi kršćanski odgoj i usaditi vrednote katoličke Crkve. Dvoje djece su se  još kao mali preselili Ocu nebeskom. Život obitelji Duspara nije bio jednostavan niti lagan. Trebalo je prehraniti obitelj od škrte hercegovačke zemlje i ostati svoj na svome što u ono vrijeme mnogima nije uspijevalo. Roditelji naše s. Vasilije su radom svojih ruku i znojem svoga lica pošteno radili, obrađivali zemlju i bavili se stočarstvom kako bi svojoj djeci priskrbili kruh svagdanji i osnovne uvjete za život. Nedjeljna sveta misa i zajednička molitva krunice bila je duhovna snaga i potpora u danima kušnje i životnog križa obitelji Duspara.

U ovakvom jednom zdravom okruženju rodila su se i dva duhovna zvanja. Najprije se najmlađa kćer s. Nives otisnula od kuće u 16. oj godini života. Iako je i Slavka – s. Vasilija osjećala da je Bog zove dugo nije imala snage ostaviti roditelje i poći putem svoje mlađe sestre. U vrijeme kada joj se otac ozbiljno razbolio morala je preuzeti veliki teret i odgovornost na poslovima koje je do tada radio otac. S. Vasiliji ništa nije bilo teško. Stoga je razumljivo da su je roditelji nastojali što dulje zadržati uz sebe. Bila im je veliki oslonac i potpora. Ipak se s. Vasilija nakon susreta i razgovora sa svojom župljankom našom sestrom Dobroslavom odvažila poslušati Božji poziv te je primljena u samostan 30. 10. 1965. Novicijat je započela 20. veljače, 1966. a redovničko odijelo je obukla 1967. Prvih dvadeset godina svog redovničkog života s. Vasilija je provela u slovenskoj provinciji gdje je vjerno, savjesno i odgovorno vršila povjerene joj dužnosti. Odmah nakon oblačenja služila je u kapucinskom samostanu u Štepanji Vasi i Škofjoj Loki. Nakon toga radila je kao kuharica u Predoslju i provincijalnoj kući u Štepanji Vasi. Od 1981. do 1986. godine  pomagala je u župi Šent Jakob koju su vodili lazaristi. Okušala se i u prvotnoj Karizmi naše Družbe – njezi bolesnika te brizi za bolesne i nemoćne svećenike. 1987. godine prešla je u svoju Hrvatsku Provinciju te je djelovala i radila kao kuharica  u Apatinu, Feričancima,  kratko u Donjem Miholjcu, Zagrebu a od 1996. godine pa do konca ovozemaljskog života živjela je i radila u provincijalnoj kući u Osijeku. S. Vasilija je gotovo čitavog svoga života radila teške poslove. Nikada se nije štedjela i odgađala posao za sutra. Niti jedna kuća i zajednica u kojoj  je ona živjela nije oskudijevala povrćem i drugim plodovima zemlje. Vrijedne ruke naše s. Vasilije gotovo nikada nisu mirovale. Sa zadovoljstvom i radošću je kuhala  a još radosnija je bila s motikom u ruci u našem vrtu koji je s velikom ljubavlju obrađivala. Bila je i duša molitve. Zajedničku molitvu nije propuštala.  Rado je i s pouzdanjem molila za sve one koji su joj se preporučili. Imala je veliko srce i osjećaj za  potrebite. Dok ju je zdravlje služilo s veseljem se pridružila sestrama koje su posjećivale zajednicu Cenacolo u Šarengradu. S. Vasilija je voljela ljude, napose svoju zajednicu i obitelj iz koje je ponikla. Posebno se radovala svakom godišnje odmoru  i putu u rodnu joj Hercegovinu. Ponosila se svojim korijenima te kršom i kamenom  gdje je učinila prve korake i upila ljubav prema svojoj domovini i hrvatskom narodu. Zadnjih godina s. Vasilija je osjećala umor i iscrpljenost a pokazivali su se i neki simptomi bolesti. Teško se mirila s činjenicom da više ne može raditi kao prije i zbog toga je dosta trpjela. Rado je pomagala u kući, hranila bolesne sestre i dugo molila kod njih. Veselila se i osjećala korisnom uvijek kada bi mogla učiniti neku uslugu svojim sestrama. A kada je ponestalo posla za nju dugo je boravila u kapelici i Bogu prikazivala žrtve i molitve za sve nas koji smo bili u potrebi. Nije voljela samoću. Rado se družila i boravila u krugu svoje zajednice. U zadnjih nekoliko mjeseci i sama je bila potrebna brige i molitve svojih sestara koje su joj uzvratile ljubav za ljubav. Svoj bogat i plodonosan život predala je Bogu  opremljena svetim sakramentima na dušni dan 2. studenog u 1;30. Upaljena svijeća i molitva nas sestara pomogla joj je da tiho i mirno u 85. godini života i 53. godini sv. zvanja napusti dom ovozemnog boravka  i krene u susret svome Zaručniku.

Draga sestra Vasilija!

Ponosne na Vaše potpuno predanje Bogu za kojeg ste utrošila svoj život, opraštamo se danas od Vas zahvalne što smo jedan dio ovozemaljskog puta dijelile s Vama. Za Vašu vjernost, odanost, poniznost, jednostavnost i poslušnost neka Vas dobri Pastir nagradi i primi u zajedništvo svojih svetih gdje se nadamo da već sada uživate njegovu blizinu i gledate licem u lice proslavljenog  Sina Čovječjeg.

Draga naša sestro! Dobar si boj bila i trku završila. Stoga uđi u radost Gospodara svoga i počivaj u miru!

s. Kaja Ljubas provincijalna poglavarica