m_9

PROVINCIJALNO HODOČAŠĆE U GRAZ

Cilj našeg ovogodišnjeg  provincijalnog hodočašća  bio je Graz,  grob naše Utemeljiteljice Majke Leopoldine Brandis. U ranim satima sestre su već krenule iz Osijeka, Aljmaša, Požege, Strmca i Nove Kapele a ostatak se pridružio u Zagrebu. Uvijek iznova se osvjedočimo kako je lijepo biti zajedno. Zajedno moliti, pjevati, ići, putovati, biti. Brzo  je proletio taj dio puta do Graza i začas smo bili u već nam poznatoj ulici Mariengasse 12, kod naših dragih sestara Kćeri Kršćanske Ljubavi. U svakom susretu osjeti se da smo s njima bliske, da imamo puno toga zajedničkog a i da smo tu u blizini naše ali i njihove majke koja se nije štedila u darivanju, do kraja. Dan je bio blistav, nebo vedro, vrijeme za poželjeti za jedan ovakav izlet – hodočašće. Na vratima ispred ulaza u samostansku zgradu dočekala nas je s. Krista. Stvarno je legenda ova sestra. Ona je bila naša vodičica po samostanu ali i po našoj prošlosti govoreći nam o našoj majci Leopoldini. Ne znam točno koliko godina ima, sigurno ih ima dosta, ali  je  aktivna i  puna želje za radom. Trenutno je sama na velikom poslu pripreme građe i  spisa za proces beatifikacije majke Leopoldine. Nakon kratke molitve na grobu uslijedila je sveta misa u kripti. Što reći? Molili smo i predali Bogu sve naše nakane i cijelu našu Provinciju i Družbu po rukama naše utemeljiteljice. S nama su bile i s. Dorotea i s. Maristela naše drage misionarke. Kako se to lijepo poklopilo. S njima i po njima bile su nam prisutne i sestre iz Benina i cijeli Benin koji trenutno trpi od untranjih političkih nemira.  U molitvi su s nama bile i naše sestre iz Žepča, naše misionarke u Ukraini i sve sestre iz Slovenske provincije. Nakon svete mise imali smo kratki odmor. Malo smo prošvrljali okolo pazeći da ne izgubimo put nazad. Okušale smo se i u njemačkom. Kako ko, ali od danke i Christ Gott kod mene dalje nije išlo. Potom je uslijedilo razgledavanje arhiva i sobe u kojoj su sačuvani predmati majke Leopoldine. Tu su baš neki njeni predmati kojima je se služila, molila ili u njima spavala ili se trapila.  I  to je za nas zanimljivo vidjeti jer tako još više možemo „utjeloviti“ Leopoldinu.  Ali ono što je bilo za sve nas posebno, uz neponovljivo tumačenje s. Kriste, jest veliki drveni ormar sa spisima majke Leopoldine. Nije nam rekla koliko ih ima ali u jednom redu sigurno 10 fascikala a polica ima možda 4 ili 5.  Pisma su još nepregledana, neka su povezana zeleno –zlatnom vrpcom po čemu se zna da su originalna i da su baš iz toga doba jer je takva vrsta vrpce bila rabljena samo u tom periodu. A sestra Krista je puna informacija. I s. Cecilija se morala truditi da sve prevede, a prevodila nam je cijelo vrijeme. Hvala Bogu da s. Cecilija tako dobro vlada njemačkim jezikom.  S. Krista nam je objasnila da je trenutno sama u poslu sređivanja dokumentacije i da uz svoju dob može raditi samo 4 sata dnevno a posla je jako puno kad se zna kako sve mora biti pedantno obrađeno i potkrijepljeno originalnim dokumentima. Jedan stručnjak koji je radio zajedno s njom sada više ne živi u Grazu. Potrebno je pronaći novog suradnika i to nam je preporučila u molitvu. Učinilo mi se da taj ormar ima u sebi puno toga što znamo ali i što ne znamo o našoj Utemeljiteljici. Tu je i puno pisama koja su upućena njoj. Možda je među njima i koje pismo bolničkih djevojaka, naših prethodnica? Možda.  Koliko toga još ima i u Parizu! Tamo je i bilježnica koju je pisala jedna od tajnica majke Leopoldine koja ju je sigurno dobro poznavala. Neka Gospodin po svojoj dobroti udijeli dobro zdravlje i puno snage s. Kristi i njenim suradnicima u ovom velikom poslu.  Nakon razgledavanja arhiva bio je molitveni program u kripti. To je zaista bilo lijepo i posebno. Krunicu je predvodila s. Provincijalka a sve je priredila naša s. Danijela. Pjevanje je animirala s. Samuela. Kao da je ta molitva bila jedno duhovno usklađivanje s našom Utemeljiteljicom. Po njoj je Bog našu Družbu pozvao u život i evo mi smo tu. Nakon toliko godina i toliko teškoća ipak smo tu. Ona je primila karizmu a po njoj smo je onda primile i mi. Duh Sveti je u njoj našao prostor za djelovanje, našao je uho koje je moglo čuti Njegova nadahnuća, srce toliko prazno da ga je mogao ispuniti.  I u nama on želi djelovati a ona naša utemljiteljica posredovat će nam obilne milosti  svojim zagovorom jer mi smo njena duhovna djeca. Moleći krunicu razmišljala sam o svim ljudima koji su mi na srcu i koje sam željela preporučiti majci Leopoldini ali i o tome kako je ona zamiso o utemljenju dugo godina nosila u svome srcu ali radi zabrana i teških okolnosti bilo je tako da nije mogla to učiniti onako kako je željela. Ali sigurno nas je iz neba pratila svojom ljubavlju i dopratila nas je do ovoga trenutka. Kako nas je zamišljala,  za koji vid apostolata nas je pripremala, sve to imamo zapisano u Prvim Pravilima ali sigurno nije mogla zapisati sve. I to njeno nadahnuće koje joj je dolazilo od Duha Svetoga uči se i otkriva u ovakvim tenutcima kao što je bio ovaj na njenom grobu i koji se nastavljaju u svakom našem danu.

Nakon molitvenog programa ubrzo smo krenuli kući. Tražili smo prikladno mjesto za ručak. Sve je bilo lijepo pripremljeno. Svaka je zajednica nešto priredila a svi smo zajedno jeli u društvu s don Marinom, koji je već tradicionalno, pratilac naših hodočašća. Već nas sve poznaje i kaže da se i on osjeća kao dio nas jer je cijeli dan okružen samo redovnicama i molitvom.

Bogu hvala za ovaj tako lijepi dan zajedništva s našom majkom Leopoldinom. Zaista Bog u svakom vremenu pronalazi ljude koji će biti oruđe njegove ljubavi.  Sada je naše vrijeme.