Ležala sam na KBC Zagreb – Rebro, na liječenju od epilepsije. U pitanju su bili teški napadi kojih je bilo više puta dnevno, ponekada su bili neizdržljivi. Jedan dan bila sam već na rubu snaga, znajući da me kod kuće čeka obitelji  i dvoje male djece. Zazivala sam Gospu i Isusa da mi pomognu i udijele snagu da prihvatim svoje stanje i da idem kući donekle smirena. Izašla sam iz sobe i onako utučena, plačna, zdvajajući, šetala hodnikom. Prišla mi je jedna časna sestra, nasmiješila mi se zagrlila i upitala što mi je zašto sam tužna uplakana. Ja sam joj samo rekla kako ne bih bila tužna kad bolujem od teškog oblika epilepsije. Ona me pitala koga imam i dala mi malu medaljicu sa puno toplih riječi.

Blagim glasom je rekla: „Uzmi, to ti je Čudotvorna medaljica, draga Gospa“, a sutra ću doći donijet ću ti Knjižicu-molitvenik gdje ćeš  pročitati o medaljici.  Ja ću moliti za tebe da mogneš prihvatiti tu svoju bolest i za doktore da ti dadnu pravi lijek“.

Sestra je žurno otišla jer je morala raditi pretrage po raznim odjelima. Ja sa osjetila neko olakšanje za koje sam molila od Gospe prije susreta. Ne znam izreći, ali znam da je meni taj dan Časna bila poslana od njene Gospe. Otišla sam u sobu, medaljicu  zakvačila na krunicu od koje se nisam odvajala.

Sutra dan je došla Časna sestra dala mi preklopnicu na kojem je bio lik BDM oko kojeg je pisao zaziv „O Marijo bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo.“ (Meni je ta slika bila predivna i topla), molitvenik za mene i moju mamu. Stisnula mi ruku i rekla: „Moli ovaj zaziv često. Polako sve pročitaj pa mi se možeš javiti imaš na poleđini toga kartončića sve, adresu i telefon“.

Časna je žurno otišla  poslom. Ja sam sutra dan bila po planu otpuštena kući. Pročitala sve kako mi je časna rekla. Moja mama je isto pročitala tada smo nas dvije  poželjele biti štovatelji BDM Čudotvorne medaljice  što smo i učinile  poslavši ispunjenu pristupnice. Ponekada se čujem sa sestrom i  to me podiže i hrabri. Od tada se ne odvajam od medaljice, molim posvetu i zaista je čudotvorna. U životu i obitelji se puno toga izmijenilo.  Ja sam prihvatila bolest kao sredstvo iskupljenja u ovom životu kojega sam dobila na dar.  Što mogu radim, a kada sam i krevetu molim, heklam ili izrađujem razne ukrase s kojima druge razveselim.

Od sestre sam dobila još molitvenika (Vječnih devetnica) i Čudotvornih medaljica. Podijelit ću ih prijateljicama s kojima sam pričala o toma pa ćemo sa našom djecom zajedno moliti.

Antonija

Moje upoznavanje sa čudotvornom medaljicom je krenulo tako što sam prije pet – šest godina svako malo iz raznih izvora počela dobivati te medaljice ali pošto nisam znala ništa o njima nisam im pridavala nikakvu posebnu pažnju. I tako je bilo sve dok ju nisam vidjela na jednom prijatelju koji ju je uvijek nosio oko vrata kao i većina ljudi u molitvenoj zajednici u kojoj je bio voditelj. Taj je prijatelj imao dosta iskustva kako u životnim tako i u duhovnim stvarima, pa je čak pomagao svećenicima koji su molili za ljude sa velikim duhovnim problemima uključujući i opsjednuća. Rekao nam je koliko je ta medaljica moćna i velika zaštita. Čuli smo i da ju je blažena Majka Terezija često dijelila. Nakon toga, moj je tada dečko, a sada suprug, u crkvi bio na predavanju koje je održala jedna žena koja je imala velikih problema, bavila se okultizmom i poput Pavla doživjela obraćenje i potpuno se okrenula Isusu i razotkrila zamke u koje je i sama padala dok nije počela slijediti Njega. U tom je predavanju spomenula kako je čudotvorna medaljica jako korisno oružje protiv zla, te kako ju je često davala ljudima koji su, zbog raznih rana od ranije, imali problema sa prihvaćanjem Crkve, svećenika i uopće razgovora o Bogu. Kad bi im poklonila tu medaljicu mogla im je lakše posvjedočiti radost Evanđelja, i jednostavno su bili otvoreniji za razgovor. Nakon toga i mi smo ju počeli nositi. Većina naših prijatelja i rodbine nisu vjernici stoga smo ju odlučili pokloniti i svim uzvanicima na našem vjenčanju. Iako neki od njih načelno vjeruju u Boga, velik broj ne želi ni čuti za svećenike i Crkvu. Zaslijepljeni su zabludom da sami sebe mogu spasiti i ne shvaćaju da to ne mogu bez milosti koje nam je preko njih Isus ostavio. Medaljica se svima svidjela i svi su je vrlo rado prihvatili. Tako su naši rođaci i prijatelji svojim kućama ponijeli blagoslovljenu Marijinu medaljicu koja sigurna sam djeluje gdje god da je „posijana“.

Marija Francki

Jednom sam prigodom na smrt bolesnom prijatelju moje majke poklonio čudotvornu medaljicu i uvjerio se kolike se milosti po tom moćnom Marijinom oružju mogu zadobiti. Iako je tip osobe koji ne prihvaća Crkvu i vjeru te se protiv nje žestoko bori, rado je i nekako sa žarom i ljubavlju prihvatio taj maleni darak koji sam mu ostavio pored kreveta, a majka mi je kasnije rekla da ju često uzme u ruke i poljubi. Taj je čovjek, vjerujem zahvaljujući toj medaljici i danas živ iako su mu doktori prije više od godinu dana rekli da će živjeti najviše dva i pol mjeseca. Zahvalan sam Bogu na tome, a nadam se da će Marija uspjeti pomiriti ga i sa svojim Sinom.

Saša Francki

 

Jedan poznanik je zadobio više udaraca sjekirom, i to pet po glavi i dva po ramenima. Kad sam došao u bolnicu šokirao me stravični prizor. Izgledao je toliko izobličeno da tako nešto ni u najstrašnijem hororu nisam vidio. Ležao je u komi. Doktori su stavljali vrlo malo nade u oporavak, rekli su da će ako preživi cijeli život najvjerojatnije ostati u vegetativnom stanju. Molio sam Mariju za čudo i na zastor koji njegov krevet dijeli od drugog zavezao sam čudotvornu medaljicu. Drugu sam stavio pored aparata koji su ga držali na životu. Nakon desetak dana probudio se iz kome, a nakon nekoliko mjeseci se potpuno oporavio.

Saša Francki

Kao roditelj, trudim se dati svojoj djeci kako fizičku tako i duhovnu ljubav po uzoru na našu Majčicu. Čudotvorna Medaljica promijenila je život meni i mojoj obitelji, unijela novi sjaj i Gospin potpis moje dvoje predivne dječice, Ivana i Antonie, a moja mala curica Antonia je to i posvjedočila kao najmlađi apostol. Četverogodišnja djevojčica razigranog duha i velikog srca ponosno je nosila Čudotvornu Medaljicu oko vrata i zajedno sa mnom, tatom i bratom svakodnevno molila posvetnu molitvu Čudotvorne Medaljice te obiteljsku krunicu. Mi smo jedna od, mogu s ponosom ustvrditi,obitelji štovatelja BDM Čudotvorne medaljice. Od kako smo upoznali Marijine sestre Čudotvorne medaljice i njihovu duhovnost  od tada raste i ljubav do naše Majke Marije.

Jednog dana teta u vrtiću mi je čudu prepričala situaciju koju je sa strane slušala, a moja kći je bila glavni akter a njena prijateljica maleni novinar. Ta djevojčica upitala je moju kći: “A što ti je to oko vrata?” Antonia joj je odgovorila: “To je Čudotvorna Medaljica, to je Gospa,  ona nas čuva!” Druga curica je upitala može li  i ona imati medaljicu, a moja Antonia joj je hrabro odgovorila: “Da, možeš. Ja ću ti svoju pokloniti, ali svaki dan trebaš moliti Zdravomariju i O Marijo, bez grijeha začeta moli za nas koji se tebi utječemo. Obećaj to pa ćeš dobiti moju medaljicu“. Prijateljica je obećala. Antonia je skinula sa vrata svoju medaljicu u stavila je na vrat prijateljici. Znajući da njena mama kod kuće ima još medaljica i da će joj drugu dati. Taj maleni ali snažni apostolat ostavio je traga u našim srcima i dokaz kako Majka djeluje i ljubi čisto baš kao što su malena djeca, iskreno,  jednostavno i nenametljivo.

Ovaj događaj je potaknuo mene i moju obitelj da sa još većim žarom svoj život posvetimo kao pravi Štovatelji Čudotvorne Medaljice. Imali smo tu milost da smo 27.11. ove godine na Blagdan BDM Čudotvorne medaljice mogli ja i moj muž doći iz Splita, jer tamo živimio, na svečano Euharijstisko slavlje u samostan časnih sestara na Srebrnjak 15. Zagreb. I taj naš dolazak je bio tajnovit i čudesan. Svi planovi za putovanje su bili zatvoreni i onemogućeni za nas,ali u zadnji čas smo imali otvoren put i stigli smo na vrijeme. Osjećala sam se u predvorju neba. Te sestre, ta svečanost,pa druženje uz večeru… Nije nam bilo žao ni truda ni napora jer smo se odmah tu večer vratili kući svojoj dječici.

To je bilo svjetlo i toplina za dalju životnu borbu koja nam ne manjka. Osjetili svi toplinu Majke Marije i njezin zagovor.

Maja Žeravica

Na “put” prema Gospi od Čudotvorne medaljice nesvjesno me povela moja mama, moleći za mene devetnicu Gospi koja razvezuje čvorove. Njezina nakana je bila da ja napokon dobijem posao. Devetog dana devetnice pozvana sam na razgovor za posao i isti sam i dobila. U to vrijeme razmišljala sam o tome kojoj bi se molitvenoj zajednici mogla pridružiti jer sam htjela sudjelovati u susretima s mladima i molitvi. Mama mi je dala savjet da pričekam još malo s odlukom jer će mi odgovor doći sam od sebe.

Prije samog zaposlenja, nekoliko večeri zaredom sanjala sam kako mi prilazi žena i stavlja zlatnu krunicu oko vrata te preko nje lančić, iza te žene uvijek je stajala Gospa, kao da ju čuva (štiti). Pokušavala sam pronaći značenje tog sna, no nisam mogla naći odgovor. Nakon nekoliko tjedana rada, dogodila se jedna neugodna situacija na poslu i taj dan sam iz očaja u sebi rekla: “Bože, ako me čuješ i ako znaš kroz što prolazim daj mi, molim Te, neki znak da si uz mene i to danas!!”

Nakon toga, pola sata kasnije u poslovnicu ulazi časna sestra i tako započinjemo neobavezan razgovor u kojoj sam joj ja ispričala što se taj dan dogodilo i govorim joj: “Sam Bog Vas je sad poslao” i u tom trenutku zapravo shvaćam da mi je On zaista poslao znak da me čuje! Još zanimljiviji je odgovor časne da se zapravo dugo premišljala bi li ušla u poslovnicu ili ne, ali da je ipak odlučila doći. Tada mi je poklonila Čudotvornu medaljicu i pozvala me da se slobodno pridružim susretima u njihovoj zajednici.
Tog dana dobila sam odgovor u vezi moga sna, časna sestra mi je poklonila zlatnu medaljicu i nosim je na lančiću oko vrata, na jednom susretu u zajednici još više me san začudio jer su svi imali srebrne medaljice, također sam dobila odgovor kojoj zajednici da se pridružim i potvrdu da me Bog i Gospa nikada ne ostavljaju. Zato bih citirala Padre Pia: “Ako ti se čini da udaljenost između tebe i Boga raste, sjeti se – Bog je taj koji se nije pomakao niti pedlja.” Neopisivo je koliku mi sigurnost, utjehu i snagu pruža medaljica i molitva Gospi. “O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo!”

Martina Matošević

Sjetila sam se izraza “žrvanj života” jer baš se ponekad tako osjećam, kao u nekom žrvnju pa nikako naći vremena da staneš, opustiš se, razmišljaš. A onda sam otišla prvi puta na susret i molitvu na Srebrnjak kod časnih sestara od Čudotvorne medaljice. Bilo je to, sigurna sam, Božje djelo, Duh Božji odveo me tamo.

I tako sada svake zadnje subote stanem, nađem vremena, otiđem sestrama i uživam u molitvi, razmišljanjima o temi koju sestre s puno ljubavi i Duha pripreme. Susretnemo se, molimo, popričamo jedni s drugima, družimo se i zaustavimo malo “žrvanj”. Dopustim da Duh djeluje, susretnem se s Isusom i Marijom jer sigurna sam i oni su tada s nama i među nama.

Karmen

Imam jedno prekrasno svjedočanstvo za objaviti. Ja sam vama poslao poruku za medaljicu 08. 02. 2016, a ovo što ću vam sada napisati, uslijedilo je dva dana kasnije, znači 10. 02. 2016. Molio našu Majčicu, da mi ako ikako može, nabavi čudotvornu medaljicu jer ju dugo želim i jednostavno je nisam mogao nabaviti, pa sam se sjetio da pitam direktno našu Majčicu iako sam si mislio, pa nema šanse da samo tako dođe, tko bi mi je mogao dati? Još sam rekao Majčici, nemoj mi zamjeriti što sam tako direktan ali… znam da Ti možeš naći način da je dobijem.

Srijeda (10. 02. 2016) idem na posao i tražim svoju ženu ako ima tri kune za kavu, jer sam ostao bez sitniša i ona traži, i kaže nemam ni ja, ali imam neku medaljicu, pa ako hoćeš evo ti je? Ja uzmem medaljicu, a to je naravno Čudotvorna medaljica od naše Majčice, točno onakva kakvu sam htio i onda sam se sjetio, da sam tu medaljicu dobio na putu za Međugorje, ali kada sam došao u ZG, dao sam je svojoj ženi, jer je njoj tada bila potrebnija… ali ta medaljica je bila za mene oduvijek! To je Gospin dar meni, jer svi znamo da se u Međugorje ne ide bez Majčinog poziva, a ja tada to uopće nisam znao, niti sam znao da se radi o Čudotvornoj medaljici! Majko, hvala ti na još jednoj predivnoj milosti. Uvijek si mi blizu i uvijek uslišavaš moje molitve! Moje srce se danas napunilo neopisivom ljubavlju! Hvala ti što se toliko brineš za mene i za sve nas!

Ronald Petković

U subota 27. veljače uoči treće korizmene nedjelje na Srebrnjaku 15. imali smo naš redoviti molitveni susret štovatelja BDM Čudotvorne medaljice. Na tom susretu se svi dobro osjećamo u kući koja nam je darovana po providnosti dobrog Oca, a sabere nas Majka Marija. Različitosti u životnim pozivima i godištima se stope, vrijeme stane i pustimo se duhu da nas vodi i ispunja. O, Majko hvala Ti!

Kako bi ovo sveto korizmeno vrijeme svjesnije proživjeli kao zajednica vjernika prihvatili smo prijedlog krenuti na četrnaestodnevni hod sa Isusom na križnom putu. Svaki sudionik je izvukao jednu postaju križnog puta koju će moliti i proživljavati kroz 14 dana. Bilo nas je više te su po troje uzimali iste postaje križnog puta.

Nakana je zahvaliti Isusu za milost otkupljenja i spasenja te dati zadovoljštinu za grijehe i uvrede koje mu nanosimo mi osobno, naši najbliži i naš hrvatski narod.

Prvi korak smo skupa načinili toga dana izmolivši križni put. Sestre su to učinile svečano. Ostale dane smo molili i živjeli svoju postaju križnog puta svaki u svojim obiteljima i na radnim mjestima. Svoje dnevne obaveze stavili smo u postaje križnog puta.

Meni je dopala druga postaja križnog puta: Prihvatiti svagdašnjicu. Suosjećajući s Isusovom porukom u drugom križu pronašla sam sebe. Prihvaćanjem svagdašnjih problema, izazova i novih situacija oblikuje nas po uzoru na Isusa, ne tražeći neke izvanredne križeve, jer budimo iskreni, ni sa samima sobom ne možemo izboriti pobjedu a kamoli nad nečim većim. Isus donosi snažnu motivaciju, razumijevanje, daje jednu novu perspektivnu i još jednom iznova njegov križ, njegov križni put i cijelo njegovo postojanje daje smisao svakome od nas kršćana. Stoga sam sebi dala zadatak u ovoj Korizmi: proživljavati drugu postaju. Nije to išlo lako ali sam prepoznala u ovim danima hoda što je to moj križ i kako ga prepoznati i raditi Bogu na slavu. Shvatila sam kako je važno naći ravnotežu u radu i molitvi. Postala sam svjesna koliko je važno govoriti istinu i u njoj živjeti, ljubiti i biti otvorena prema životu u mislima, riječima i djelima. Nije svakog dana išlo sve bez muke. Jer zaista tijelo se bori protiv duha. Često je duh spreman a tijelo je slabo. Mogu reći da su mi se otvorile oči i da sam ovom pobožnošću križnog puta osjetila ljubav Isusovu i poželjela nastaviti živjeti svoje dane sa Isusom.

Četrnaestog dana smo se opet našle na Srebrnjaku 15 i išli sa Isusom križnim putem. Zahvalna sam Spasitelju za to milosno vrijeme. Sada ću moći na veliki petak iskrenije i pobožnije poljubiti križ Kristov kojim sam spašena otkupljena i oslobođena.

Tanja Ćurić

Moju priču bih započela rečenicom: Kako je lijep život kad se predaš u Božje ruke, samo teče. Tu spoznaju sam doživjela u bolnici Sv. Rafael u Strmcu. Kako sam po drugi puta u životu došla do dna, dna i psihički i fizički molila sam dragoga Boga, da me pošalje negdje gdje nikoga ne poznajem kako bih mogla započeti novi život. Nakon nekoliko dana nazove me kćerka i kaže mi, da je našla bolnicu za mene i ja sam prihvatila. Blagoslivljam dan, kada sam stupila na ovo tlo, na ovaj raj na zemlji. U ovoj bolnici se liječimo psihijatrijski, a sto je puno važnije i duhovno. Tek ovdje sam shvatila, koliku sam pogrešku napravila, kada sam se zbog životne situacije u kojoj sam se našla, odrekla vjere. Međutim, nikada nije kasno za obraćenje i tu sam doslovno počela ispočetka. Osjećam se kao mala djevojčica, koja tek počinje živjeti. Upijala sam svaku riječ svećenika, redovito dolazila na misu. U krugu bolnice je kapelica Majke Božje i svaki dan sam stajala i molila se ispred nje. Moram biti iskrena i priznati, da sam prvi puta u životu osjetila pravu ljubav, iskrenu ljubav prema njoj. Više sam se obraćala Bogu i Isusu. Prije mjesec dana došla je u sobu u kojoj sam ja smještena nova pacijentica i odmah mi je zablistala medaljica Majke Božje, a i letak koji je bio na ormariću. Pročitala sam ga i na poleđini sam vidjela adresu i isti čas pošaljem poruku, da bih voljela imati tu medaljicu. Nakon tri dana zaustavi me časna sestra i kaže mi: pa Vi ste mojim sestrama poslali poruku i predala mi medaljicu i letak s molitvom Gospi od Čudotvorne medaljice. Sreću i milost koju sam osjetila kad sam primila Čudotvornu medaljicu ne mogu riječima opisati. Danima sam se molila za sve, a ponajviše za moju kćerku i unuke, za njezinu obitelj. Naime, kćerka se odlučila rastaviti od muža. Molila sam se Gospi, da joj da snage, mudrosti, milosti i hrabrosti da sačuva obitelj. Svakodnevno sam pred kipom sa svim srcem molila, molila. Prije nekoliko dana javila mi se kćerka i kaže mi: majko moja, ja sam odlučila da se ne rastavljam od muža. Želim sačuvati obitelj na okupu. Suze radosnice su mi potekle i u tom trenutku sam bila najsretnija majka. Duboko u sebi vjerujem, da je Majka Božja pomogla kćerki, da donese tu odluku i svakodnevno joj zahvaljujem i svakodnevno molim sa svom dušom da nas sve dotakne njezina beskonačna ljubav. Ja sam sretna mama i baka.

Ležim u bolničkoj sobi depresivna, tužna, skraćujući vrijeme na Internetu. Čitam o čudesima, jer jedino mi čudo i može pomoći u tome trenutku.

Tražeći tako, posebno me zainteresira jedan članak o ukazanju Gospe Katarini Labouré i molbi da se pobrine o izradi posebne medaljice po kojoj je blažena Djevica kasnije činila mnoga čudesa, te je zato i nazvana “Čudotvorna medaljica”. Posebno mi se svidio dio gdje Sv. Katarina opisuje Gospine ruke pune prstenja ukrašenog krasnim draguljima. Neki su svijetlili, neki ne. Gospa je objasnila da sjajni dijamanti znače one milosti koje je ljudi mole i ona im rado daje, a oni tamni su milosti za koje ljudi ne mole.

Pošto je obećala velike milosti svima koji budu nosili medaljicu i ja sam željela svoju. Željela sam i ja Gospine milosti.

Tražeći dalje po Internetu, gdje kupiti medaljicu, naiđem na mail Drużbe Marijinih sestara sa Srebrnjaka koje besplatno šalju posvećenu medaljicu i knjižicu svima koji požele.
Opišem ja svoju situaciju i želju, te mi ubrzo stiže krasan odgovor od sestre Magdalena kako će mi poslati medaljicu, a uz to se već i pomolila za moje ozdravljenje sa ostalim sestrama i vjernicima u njihovu apostolatu. Znate, u tim teškim trenutcima, kad dobijete tako čudesan mail, nekako vam da utjehu i snagu. Čitala sam ga desetak puta.

Uskoro sam izlazila iz bolnice i nisam više željela da mi pošalje medaljicu. Ne nisam, jer sam željela osobno otići po nju i upoznati tu sestru.

Pošto nikad prije nisam bila kod časnih, imala sam mali otpor jer sam sve drugačije zamišljala. Dolazim ja na navedenu adresu, kad ono sve sestrice vesele, drage i toliko gostoljubive da zapravo poželiš ostati s njima. Sestrica Magdalena, pa Jelena, Mirta, Armela… Ne znam svima imena, ali sve jednakom ljubavlju zrače.

Dobila ja svoju medaljicu i knjižicu i krunicu i nudile me i keksima i kavom… Upisala sam se i u knjigu, kako bi i dalje nastavile moliti za mene, te jedva čekala novi susret.

Često se čujem sa svojim Anđelom, sestrom Magdalenom, koja me se i dalje redovno sjeti u molitvi. Čak sam bila i na druženju koje organiziraju sa članovima, a ima stvarno svih generacija.
Od svoje medaljice se ne odvajam, a već je imaju i prijatelji oko mene.

Sada znam da je Gospa uvijek uz mene i u teškim trenutcima ne ustručavam se moliti za milosti koje nam je obećala, a evo i jedan stih iz knjižice

Tebe Majko, dozivamo,
Ti osvijetli tuge noć.
Majko, daj da upoznamo,
milost Tvoju vlast i moć.

Ivana