Misije u Beninu

16.07.2013.

Na blagdan Gospe Karmelske u Beninu je 16. 07. 2013. svečano proslavljena 25. obljetnica djelovanja Marijinih sestara. Imala sam čast i milost biti prisutna na ovom slavlju zajedno s našom vrhovnom voditeljicom s. M. Irma Makše i s. Natalijom Bešlić koja je 20 godina djelovala kao misionarka u Beninu. Prigodom ovog slavlja prve zavjete su položile 4 domaće sestre.

Kroz 25 godina djelovanja naših misionarki znakovito je bilo vidjeti za vrijeme sv. Mise procesiju od 25 domaćih sestara koje su svoje upaljene svijeće prinijele kao znak potpunog predanja i pripadnosti Bogu, Družbi Marijinih sestara i svome narodu. Sv. Misu je predslavio namjesnik biskupa mons. Jean Benoit u koncelebraciji s velikim brojem domaćih svećenika te jednim poljskim misionarom sv. Vinka.
Nakon sv. Mise sestre su priredile ručak u dvorištu samostana Malanhoui za svećenike, redovnice, suradnike i djecu o kojima vode brigu.
U Africi sam boravila 42 dana. Vidjela sam i doživjela barem donekle život ovog naroda. Nisam ni iznenađena ni šokirana onim što sam vidjela… jer su i moje spoznaje bile upravo tu negdje. No, nešto me se strašno dojmilo. Ovdje se život odvija, ovdje ljudi žive ne pitajući za uvjete. Afrika je zemlja osmijeha i radosti. Teško je to nama europljanima shvatiti. Jednog dana dok smo bili na misi u župnoj crkvi neprestano je padala kiša. Pitala sam se ima li u ovim selima uopće kuće koja ne prokišnjava i obitelji koja ne treba pomoć. Između sela i grada nema neke velike razlike, svugdje siromaštvo. Teško je razumjeti da se u ovakvim uvjetima može živjeti. Ali ipak može… To svjedoči nezamislivo veliki broj djece s osmjehom na licu punim ljubavi, radosti i želje za ponekim bombonom. Imala sam priliku posjetiti selo gubavaca koje nije daleko od naše kuće, u selu Biro na sjeveru Benina. Posjetili smo i jedno selo na jezeru koje je dosta udaljeno od kopna i u kojem župnik i župljani žive u vrlo teškim uvjetima. Da bi nešto kupili moraju ići čamcem najmanje sat vremena. U ovo selo sam ponijela punu torbu bombona ali to nije bilo dovoljno za djecu koja su nam dolazila u susret. Morala sam odustati od svog nauma da svi dobiju bombon. Shvatila sam, da koliko god mi iz Evrope nastojimo pomoći i olakšati život, u afričkim zemljama nije dovoljno. No, ljudi ovdje očito ne znaju za bolje. Na njihovom licu se ne može primijetiti zabrinutost, nastoje pronaći način da nekako prežive.
Divim se i zahvaljujem Bogu za naše sestre i sve misionare u Africi koji su se odazvali na poziv i žive s ovim narodom i za ovaj narod. Nikada nećete čuti od jednog misionara riječi ovi ovdje, nego „mi ovdje i kod nas ovdje je tako“. Pojedina sela sam doživjela kao početak stvaranja, doista je tako. Ali svejedno, dok se u Europi stvaraju ogromni gradovi, a razaraju obitelji, u Africi se živi. Bez obzira na uvjete, afrički narod ne izumire. Afričko dijete leži na podu, na zemlji ili nekim granama, ali ono živi, Afrika živi…Koliko god želim nešto reći i napisati osjećam da je to kap u moru iskustva koje sam u ovim danima doživjela. Potrebno je sve ovo vidjeti i ne ostati na tome samo vidjeti… Čovjek kada susretne Boga ne može ostati isti… Onaj koji jednom dođe na tlo Afrike drugačije razmišlja pa i živi. Afrika mijenja pogled na život, približava nas jedne drugima i samome Stvoritelju… Istina je da djeca ovdje zbog loših uvjeta često umiru, ali zahvaljujući upravo našim misionarima mnogi su spašeni. U internatima koje drže naše sestre život svakog djeteta je neispisana knjiga. Svi imaju svoju tužnu prošlost, no zahvaljujući Božjoj providnosti i brizi sestara nisu više gladni, osjećaju se sigurno. Ovom prigodom pozdravljam sve misionare i zahvaljujem dragom Bogu za njihovo veliko i otvoreno srce za narod kojem su poslani. Zahvaljujem našim misionarima vlč. Franji Ječmenici i Antunu Štefan koji su u prvim danima i godinama bili velika podrška i pomoć našim sestrama u Beninu. Hvala svim dobročiniteljima i ljudima dobre volje koji svojim duhovnim i materijalnim doprinosom omogućuju širenje Karizme i djelovanje Marijinih sestara u Africi. Dragi dobročinitelji, bez vaše pomoći ni jedan misionar ne bi mogao opstati a ni izdržati.
I na kraju hvala mojim sestrama s. Doroteji Dunđer, s. Maristeli Galić, s. Jacinti Petrović (sadašnjim misionarkama) te s. Nataliji Bešlić i s. Danijeli Dropulja za odvažnost, hrabrost i otvorenost Božjem nadahnuću.
Neka dobri Bog bude nagrada i pomoć svima.

s. Kaja Ljubas

provincijalna poglavarica

[slideshow_deploy id=’560’]

(1092)