Novosti iz Zakarpatya

objavljeno u: Događanja, Izdvojeno | 0
Prošao je siječanj a da nisam napisla ni jedno novo slovo. Zašto? Moglo bi se reći da je bilo zanimljivo kod nas.
Novu godinu dočekale smo u Kijevu sa sestricama, novakinjom, kandidaticom i patrima lazaristima. Bilo je veselo, puno se pjevalo. Nosili smo sendviče i topli čaj beskućnicima po ulicama, kupale smo beskućnike u bolnicama. Sestre tamo imaju lijep apostolat. Po povratku u našu kuću imale smo cijeli tjedan pravi misijski duh, a Bog je bio uz nas. Naime dok nas nije bilo tih nekoliko dana kuća nam se smrznula. Hoću skuhati kavu, a kava u ormaru u kuhinji smrznuta, otkrijem krevet, jastuk tvrd ko kamen smrznut, počele smo paliti kamin u sobi, peć u kuhinji, a što reći, niz našu glinenu kuću počeli su teći potoci vode, kada se led poceo topiti. Po zidovima je doslovno tekla voda. Odmah drugi dan snijeg je počeo padati i u 2 dana bilo ga je više od visine jednog metra, polomivši pritom stupove za struju, pa smo neko vrijeme bili bez struje i vode. Vratio mi se osjećaj iz Benina i borbe za vodu. Nije mi se dopalo. Kroz cijelo dvorište razgrtale smo mokri snijeg da bi došle do bunara s vodom. Nakon toga temperatura je pala do -25 C i tako je ostala cijeli mjesec. Preko dana, negdje oko 14h popela bi se do -15 a potom bi se vraćala u deblji minus. U kupaonici je  radijator na struju bio upaljen cijeli dan kako nam se voda ponovno nebi smrznula u cijevima i maksimalna temperatura koju bi dobile bila je 1 C. Tako da se 2 tjedna nismo ni kupale. A kada smo dobile 4 C u kupaoni to je bila prava Afrika, taman za tuširanje. Naša radost je taj dan bila velika.
Vožnja po neočišćenoj i zaleđenoj cesti po gorama, za mene novog vozača je bilo interesantno i stresno iskustvo, a opet nevjerojatno kako te brzo Bog osposobljava za ono što je potrebno. Hvala Mu i slava na tome. Svaki dan smo molile na nakane ljudi koji su sudjelovali u kupnji našeg novog auta preko MIVA Slovenije. Bez toga auta nebi mogle izaći iz sela do ljudi koji su u potrebi.
Sada temperatura dolazi do minus 10 C i to je skroz uredu. Zatopljenje koje nam je dobro došlo. Kažu ljudi 15 godina ovdje nije bilo tako velikog snijega i tolike hladnoće…da eto tako kažem ja njima da zapamtim svoju prvu zimu u Ukrajini.
Kako cijeli siječanj zbog niskih temperatura nije bilo škole, djeca su imala višak vremena i čim bi vidjeli parkiran naš auto ispred kuće, evo ih na vratima. Tako da smo organizirale „školu kuhanja“: 3 sestre koje je mama ostavila plus druge curice i eto… potom su došli ministranti pojesti ostatke tog kuhanja. Tako da smo djecu imale često u našoj kući. Bilo je puno smijeha i veselja i čišćenja nakon toga. Ali ono što je najljepše, Angelina unuka od one bake koju je auto pogazio jer je bila pijana i s kojom je bio onaj kaos na sprovodu, je došla i zamolila nas da ju pripremamo za Prvu pričest. Razgovarale smo s patrom i dogovor je pao. Dolazit će k nama svaku subotu na pouku. Kad eto prve subote i sa sobom je dovela još jednu djevojku od 17 godina i dječaka od 13 godina. Razgovarale smo potom s njihovim roditeljima i eto Bogu hvala trenutno ih imamo 3 na pripremi za Prvu pričest.


Magda i Vitja

Do naše susjede Magde  idemo svako jutro, a njezin sin strah i trepet cijelog sela koji nikoga nije puštao u svoje dvorište i kuću do Magde je postao naš novi prijatelj. Čak nam je dao ključ od vrata tako da možemo doći kada hoćemo tj. kada stignemo. Magda sada ima toplo u svom kućerku. Vitja joj zapali peć i pazi na ogrijev tijekom cijelog dana. A dok je mi operemo, promijenimo pelenu, promijenimo posteljinu, preobučemo našu Magdu, on skuha kavu i malo popričamo s njim. I govori, ono što vi radite ja ne mogu i zahvaljuje se svakodnevno. Mjesec dana ga nismo našle pijana. Kada se samo sjetim našeg prvog susreta i lupanja po ogradi dvorišta kako bi nas pustio unutra… Dovele smo nakon Božića patra Aleksandra da ponovno blagoslovi Magdinu kuću i da ju ispovijedi, potom smo ga usput pitale, može li i vašu kuću blagosloviti, nije se ni snašao mi smo patra već pozvale u kuću kao da je naša pa se Vitja našao nenadano u svojoj kuhinji s patrom i 2 sestre te je rekao da može blagosloviti kuću. I tako je kuća u koju godinama nitko nije imao pristup blagoslovljena. Kasnije smo donijele Magdi malo kolača, za par dana Vitja nam je pripremio košaru punu oraha uz objašnjenje da nam se nađe… Vozila sam ga neki dan u centar sela i natrag doma kako bi kupio namirnice za sebe i mamu, molio je ako bi ga mogle prevesti do sela s nasim autom, pa sam otkrila da može biti i duhovit nas Vitja. Seoski internet je brzo proradio i tu večer kada sam posjetila jednu nepokretnu bolesnicu pita ona mene: Ti si danas vozila Vitju u trgovinu? Jesam odgovaram, kaže ona: da vi sestre ste dobre i svima pomažete i ne znate reći ne. Pitam ja nju, a dali vi znate koliko je Vitja bolestan? I kaže ona njegovu dijagnozu ko iz rukava. U ovom selu se stvarno sve zna. Inače i on je teški bolesnik, imao je rak pluća i živi samo s jednim plućnim krilom i ne može malo manje od 2 km do trgovine i isto toliko nazad još i s teretom po snijegu do koljena prevaliti. Na kraju je bio zaključak te gospođe, Bogu hvala što si ga prevezla, dobro si napravila. Dok sam vozila Vitju pokraj Marijine kuće pita me, a i k njoj idete? Kažem ja idemo, kaže on meni, imate preko glave posla ovdje kod nas jel tako. Pa da imamo, odgovaram ja njemu. A kako vi znate za Mariju? Kaže on, čuo sam da je bolesna pa sam ju išao posjetiti. Nije svjestan da je time učinio jedno djelo milosrđa, bolesna pohodi… I tako naš Vitja, strah i trepet cijelog sela, pokazuje malo po malo ali sve više jednu svoju nježnu stranu. Još malo kaže pater i dovest ćemo ga do ispovijedi.

U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti sve dane života svojega

Ove riječi mi zadnjih tjedana sve više dobivaju na snazi. Naime prilikom Božićnih blagdana i blagoslova kuća pater je u jednoj kući vidio bolesnu Mariju i potom došao do nas i zamolio ako bi otišle do nje da joj pomognemo ukoliko se nešto može. I tako smo krenule. S. Jožica je vidjela Mariju kako sjedi u sobi na fotelji i odmah krenula prema njoj, dok se ja nisam ni snašla njezin muž Boris me uhvatio za ruku i jednostavno me svom silinom zagrlio i počeo plakati. Tako da sam ostala u kuhinji s njim. Krenuo je pričati njihov život, grcao je u suzama dok mi je pokazivao sliku sina koji je preminuo. Potom je počeo pričati o Marijinoj bolesti, ima rak kostiju, terminalna faza, pala na 30-tak kg. On ju sam kupa, presvlači, kuha što god poželi, hrani ju, nosi na rukama ko malo dijete od fotelje do kreveta i nazad. Na krevetu je svakih 10 minuta mora okretati jer Marija nema više mesa na svojim kostima, ona se pretvorila u živi kostur, sama kost, koža i žile. Bolove ima strašne, ne može spavati, svjesna je svega. Doktorica joj je prepisala za bolove Ketonal 50 mg, za rak kostiju u terminalnoj fazi kada osoba urla od bolova. Kaže ovdje se ne može nabaviti jači lijek. Koža na nogama puca, curi voda, Boris to previja, čisti. Živući heroj. U bolnicu je više ne primaju, kažu nema se više sto učiniti. Marija već četvrtu noć ne spava svakih 10/15 min počne vikati od bolova tražeći da je se premijesti i Boris sa suzama u očima ju pomiče. I on 4 noći i 4 dana nije spavao, blijed, trese se sav.  Htjele smo ga zamijeniti jednu noć, ne da nam. Kaže da i vas mučim? Ne, ona je moja žena, zajedno smo preko 48 godina, da ju sada ostavim? Neću! Pita se što još mogu učiniti za nju dok mu suze liju iz očiju… tako ju nježno prima kada ju nosi, kada joj previja rane na nogama. Uistinu riječi u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti u sve dane života svoga, dobivaju na težini kada gledaš njihovo ispunjenje. Ni Marija ni Boris ne prigovaraju, prolaze oba pravo čistilište na zemlji, a ne pitaju se zašto tako mora biti? Vesele se kada dođemo k njima. Boris kaže to su mu jedini trenuci dana kada se malo opusti, smiri, kaže tada je i Marija mirnija, ona se voli s nama sestrama pomoliti, a on porazgovoriti što je preživio s njom taj dan ili proteklu noć. Sa suzama nas je molio dođite svaki dan, ne mogu više ovo sam. Tako da ih svakodnevno obilazimo. Pomažemo  malo oko previjanja rana a još više da smo  uz njih na njihovom križnom putu.
                                                                                                                      Piše: s. Ivančica Fulir

[slideshow_deploy id=’5004’]

(123)