Posjet Lobor gradu 22. ožujka 2014.

     U organizaciji HUMS i Povjerenstva za medicinske sestre redovnice pri HKVRPP posjetili smo korisnike doma za psihički bolesne osobe LOBOR GRAD. Kod pripremanja za posjetu, pakiranja darova i sl. mislila sam da će to biti samo jedna uobičajena subota. Putem smo se zaustavili u našem najvećem Marijanskom svetištu Mariji Bistrici i iskoristili priliku da zamolimo Mariju da nastavi put s nama, kako bi prema uzoru na nju mogli donijeti Krista bolesnicima. Stigavši na parkiralište Lobor grada doživjeli smo spontani i radosni doček korisnika doma.

     Naime, osoblje doma korisnicima je najavilo naš dolazak, a naučeni na tradicionalno radosno druženje sa sestrama oni su nam pohitali u doček i zagrljaje. Nisam iz auta ni nogom stupila na tlo, a već su ruke jednog starijeg gospodina bile oko moga vrata uz povik dobro nam došli. Bio je to vapaj bolesnog i ostavljenog čovjeka, svaki dolazak, svaka posjeta očito im mnogo znači. Nakon uvodnog pozdrava, podijelile smo se u grupe i krenule obilaziti bolesnike, uslijedili su obilasci svih soba, podjela poklona i razgovor sa svakim bolesnikom. 330 psihičkih bolesnika na jednom mjestu, svi traže jedan topli pogled, stisak ruke, razgovor, rekli bi traže svojih 5 minuta. Osoblje nam priča, većini, godinama nitko nije došao u posjetu, tim više im dolazak sestara dobro dođe. Izađu malo iz svog skrivenog svijeta, razvesele se. Minute su letjele, bolesnik za bolesnikom, soba za sobom, kat za katom.

     Tokom dana obilazeći bolesnike upoznali smo i dio osoblja doma. Što pak reći o tim ljudima? Ono što mi je prvo palo na pamet slušajući ih i gledajući kako rade je: Bože hvala ti što postoje! Hvala Ti! Ako bi se tko god gledajući te bolesnike pitao ta gdje je sada Bog trebao bi samo dignuti pogled do prve tamošnje medicinske sestre ili tehničara. Pitam se molili se netko i za njih? Oni svoj težak posao rade 30, 31, 37 godina mirno, dostojanstveno bez prevelike buke, svakodnevno okruženi sa stotinama teških psihičkih bolesnika. Često i sami budu žrtve fizičkog napada od strane ljudi za koje se brinu, ali usprkos tome ustraju i dalje, većina njih odgovara ja volim ovaj posao. Jesmo li svjesni koliko velike ljude imamo u svojoj okolini? Nažalost, mislim da ponekad nismo. A trebali bi znati i često moliti za njih, s pouzdanjem zazvati našu Majku Mariju da ih čuva i Isusa da i dalje ustraju u svojem poslu.

     Dan je proletio nevjerojatnom brzinom, pao je dogovor za sljedeći susret na obostrano zadovoljstvo. Na kraju ovo je bila sve samo ne jedna uobičajena subota.

Postulantica Marijinih sestara Ivančica Fulir

(365)