SESTRA ADELINE HOUFFON – SVJEDOČANSTVO O POZIVU

 

   Zovem se Adeline Houffon, dolazim iz Afrike, iz male državice Benin. Pripadam Družbi Marijinih sestara hrvatske provincije.

   Prije dolaska u samostan bila sam u pokretu Marijina legija. Poslanje ovoga pokreta je da molimo krunicu svaki dan. Njeni članovi imaju zadatak da se brinu i o starima, nemoćnima te da ih posjećujemo u njihovim kućama  ili u bolnici. Dok sam bila član ovoga pokreta već sam tada osjećala poziv za posvećenim životom i potpunim predanjem Gospodinu. Svoju želju rekla sam roditeljima. Njihov odgovor bio je potvrdan. Ako osjećam da me Bog poziva to je nešto veliko i oni me u tome potpuno podržavaju.

   Tata je poslao moju najstariju sestru sa mnom kod našega župnika da razgovaram s njime. Župnik me pitao u koju Družbu bih željela ići. Rekla sam mu da ni sama ne znam samo bih željela da to bude Družba koja nosi Marijino ime, koja posebno štuje Mariju. Rekao mi je da ne poznaje takvu Družbu, ali neka idem kod njegove sestrične, koja je redovnica u kongregaciji svetoga Augustina. Tako sam otišla u tu Družbu i tamo sam bila 6 mjeseci. No to nije bilo ono što sam ja tražila. Kad sam došla kući na godišnji rekla sam župniku da to nije ta Družba, da ja ipak želim Marijansku Družbu.

   Župnik  je tada bio ljut i rekao mi: „Samo ti idi i traži onda takvu Družbu u koju želiš stupiti!“  Vratila sam se kući i vapila Bogu i Majci Mariji govoreći:“Majko, ako želiš da budem s tobom doživotno, pokaži mi put. Gle koliko ima djece, nemoćnih i bolesnih koji trpe, želim ići s tobom pomagati im. Molim te otvori mi vrata da nađem svoje, Marijine sestre. Počela sam moliti trodnevnicu uz krunicu a zadnji dan trodnevnice otišla samu crkvu i molila se pred kipom uznesenja Marijina na nebo. Kad sam izašla iz crkve srela sam jednu djevojku koja je tražila našega kapelana. Pokazala sam joj kako će doći do njega i pitala sam je gdje živi. Ona mi je rekla mjesto, selo iz kojega potječe. Ne pitala sam je odakle si sada došla, jer smo bile u gradu. Rekla mi je da sada živi u samostanu Marijinih sestara ovdje u gradu Porto Novo.  Pitala sam je o tim sestrama kod kojih ona živi i koja je njihova karizma.  Odgovorila mi je da sestre brinu o bolesnicima u njihovim kućama  ili u ambulanti i o starijima. Brinu se također i o djeci za koju se roditelji ne mogu brinuti. Ova djevojka je imala oko vrata malu medaljicu. Tada sam shvatila da su to sestre koje tražim i da tamo treba ići. Otišla sam sretna i obavijestila župnika da sam pronašla Družbu koju sam tražila, Marijine sestre čudotvorne medaljice. Sestre su me primile u svoju zajednicu i ja sam na kraju postala jedna od njih, postala sam Marijina sestra.

   Zahvalna sam Bogu na daru zvanja i na tome što je tako čudesno vodio moj život i doveo me na mjesto i u zajednicu u kojoj želi da mu služim.

(670)