Znam da sestre redovito mole za nasu novu misiju u Ukrajini i da sve te molitve moraju imati ploda, ali uvijek me iznova iznenade darovi kojima nas Bog ovdje obasiplje. Jedan od većih Božjih blagoslova za mene je kontinuirana suradnja s mladima iz SKAC-a (studentskog katoličkog centra) iz Palmotićeve. U manje od godine dana već su 3 puta s kombijem punim humanitarne pomoći što su sestre prikupile u Sloveniji i Hrvatskoj došli do nas. Nisu nezaposleni pa da nemaju što raditi, nego su svi ili u radnim odnosima ili studiraju i usput vode razne projekte. Troše dane godišnjeg odmora, (koje inače svi ljubomorno čuvaju za ljeto i odmor) prešli su već tisuće kilometara, svaki put satima sjede na mađarsko-ukrajinskoj granici, svaki put kada stignu iz kombija izađu s osmijehom na licu, a kada odlaze pitaju kada da opet dođemo, mi smo spremni kada god treba. Ne mogu biti dovoljno Bogu zahvalna što je meni ali i cijeloj našoj Družbi te mlade ljude stavio na životni put. Taj put uopće nije jednostavan, dugačak je, dosadan, ceste po Ukrajini su loše, troše i uništavaju gume na svojem kombiju, nikada ne znaš što će se dogoditi na granici, a opet iznova stalno dolaze, stalno su tu, u pripravnosti pomoći našoj novoj misiji. Kada stignu spavaju na podu u pastoralnom centru, vrlo rano ih probudimo jer što te dane radimo s.Jožica i ja rade i oni. U petak smo na primjer ujutro nosili sv.Pričest bolesnicima po selu. Upoznali su dio naših bolesnika kojima inače svaki petak nosimo Isusa. Potom smo se razdijelili kako bi više posla obavili. Stjepan, Ante i Ivan su obrezivali zapušteno drveće po našem vrtu, počupali korov, posložili su nam jednu prikolicu drva, osposobili bicikle koje ćemo napokon moći voziti jer se snijeg otopio prošli tjedan, Marija je sa s.Jožicom kuhala ručak a ja sam sa mamom (jer su ovaj put SKAC-ovci dovezli i moju mamu sa sobom) otišla u susjedni grad u rehabilitacijski centar po jedno hendikepirano dijete, inače našeg susjeda koje je bilo na terapijama. Mali Artjom, 5 god. uskoro će ići na svoju 4 veću operaciju vratne kralježnice. Poslije ručka išli su s nama po kućama posjećivati naše druge siromahe, jednoj djevojčici smo išli čestitati 6 rođendan a večer je bila rezervirana za druženje s lazaristima i kovanje planova za ljetno volontiranje mladih kod nas. Njihov zaključak je da su nas ljudi jako zavoljeli, da nam vjeruju. Sama misija za njih je prijeko potrebna te žele sudjelovati u njoj na duge staze. Sami su se počeli aktivirati u skupljanju donacija kako bi ju i na taj način poduprli. Bogu hvala na njihovoj otvorenosti, spremnosti, strpljivosti i ustrajnosti.
s. Ivančica