Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
Ovim riječima, želim najprije zahvaliti dragome Bogu za Njegovu neizmjernu ljubav i za ovo milosno vrijeme koje provodim ovdje, u ovoj katoličkoj bolnici na Strmcu. Bog je velik i sva su Njegova djela dobra i čudesna! Slavimo Njega i veličajmo Ga!
Moje me iskustvo u ovoj katoličkoj bolnici (koja je osnovana prije 10. g. po Milosrdnoj Braći iz reda sv. Ivan od Boga) otvara za zahvaljivanje Bogu za priliku rada i susreta s čovjekom koji završava svoje ovozemaljsko putovanje, to jest za rad s pacijentima na palijativi. To je posebno i milosno iskustvo, golemo, zahtjevno… i traži potpuno predanje i iskrenu ljubav prema bolesniku.
Za mene je to milosno vrijeme jer mi omogućuje prepoznati i dublje otkrivati čovjekove duhovne potrebe, upoznati na nutarnji način ljudsku patnju u bolesti, i stanje duše u zadnjem stadiju umiranja… To mi omogućava stvoriti jednu ključnu točku – odnos s bolesnikom u duhovnoj pratnji. Kada bih svakodnevno zapisivala iskustvo, sve te događaje, napisala bih knjige… Sretna sam što mi je dragi Bog darovao tu milost i mogućnost pomagati te duhovno pratiti bolesnika. Za mene je to također mogućnost suočavati se uvijek iznova sa stvarnošću naših ljudskih stavova i razmišljanja, s našom nemoći stajati otvoreno pred Bogom, stajati otvoreno pred Njegovom ljubavlju. Ta je otvorenost, rekla bih, nužnost za spasenje duše. Čovjeku je u tim trenucima njegove bolesti, zatvorenosti, straha i mraka zaista potrebno pružiti ruku duhovne pomoći, u tom zadnjem stadiju ovozemaljskog života kako bi dostojno umro u vjeri u Božju ljubav za čovjeka, u milosti i milosrđu Božjem i tako se susreo sa živim Bogom te ušao u Kraljevstvo Nebesko. Jako je potrebno pomagati bolesnoj osobi da bi mogla prihvatiti svoju patnju, muku i tjeskobe. Svi se strašno bojimo umrijeti. Znamo da smrt nije laka, da je teško to odvajanje od života. Teško je prihvatiti smrt kada se bojimo, svjesno ili nesvjesno, da je to konačni kraj. Zato se bojimo suočiti. Jer znamo da stvari kroz naš život nisu ni bile, niti sada jesu dovoljno dobre da bismo na sve mogli staviti točku i reći Amen, dobro je, spreman sam ili spremna sam. Zato se bojimo što će s nama biti nakon smrti, bojimo se da stvari zauvijek ostanu takve, nesvršene ili nesavršene kakve jesu u našem ljudskom pogledu. To je ono što je ljudski gledano normalno. Ali u Božjim očima je to posve drukčije; umiranje je svojevrsni kraj, ali i odlazak kući Ocu, gdje ćemo susresti posljednje očitovanje Božje ljubavi ovozemaljskom čovjeku: „Dobro, valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti: Uđi u veselje Gospodara svoga!“ (Mt 25, 23).
Prilika biti uz tako potrebitog čovjeka i mogućnost pokušati mu pružiti duhovnu pomoć omogućuje jednu posebnu, produbljenu bliskost. Važno je uspostaviti odnos bliskosti. A, osjećaj bliskosti je ono za čime težimo kroz sav naš život i važan nam je u svakom trenutku života. Od rođenja, djetinjstva pa do ovog trenutka kada pacijent često živi u samoći svog tijela i tijeka svoje bolesti s kojom se često jako teško suočava svi imamo potrebu biti s nekime bliski, kušati zajedništvo, ne biti odijeljen, izoliran, sam. Ako ja na samom kraju imam priliku biti u zajedništvu, ako primim duhovnu pomoć koja me otvara prema drugome, koja me ne ostavlja sama, to me otvara za prelazak, da mogu pogledati na daljnji horizont i na njemu prepoznati dobrodošlicu, to me otvara za vjeru i za nadu u Dobro i Prihvaćanje koje me očekuje. Duhovna pomoć bolesniku, kao što svi znamo, je integralni dio skrbi. Može se razumjeti kao svojevrsni „misterij“, Božanski misterij. Crkva svojom pastoralnom brigom prati čovjeka kroz cijeli život: od rođenja do smrti, pa i poslije tjelesne smrti. Nakon ovozemaljskog života, nastaniti nam se trajno u Očevoj kući, onoj vječnoj, u Nebeskom Kraljevstvu. Zato je potrebno njegovati dušu kroz ovaj život i pripremati se za vječni život koji nas vodi do uskrsnuća. Sv. Ivan od Boga ističe misao da je „BRIGA O TIJELU SREDSTVO ZA SPASENJE DUŠE“. Ove riječi svetog Ivana od Boga koje nam je prenio njegov prvi biograf De Castro, predstavljaju osnovnu misiju Bolničkog Reda svetog Ivana od Boga i Milosrdne Braće: „Isuse Kriste, usliši mi molitvu da imam bolnicu u kojoj bi mogao okupljati siromašne, napuštene, i one bez razuma, i služiti ih onako kako ja želim“. Sveti Ivan od Boga bolesniku želi pripremiti takvu bolnicu koja će biti kao njegova kuća, znači mjesto, gdje će on biti liječen, gdje će se o njemu skrbiti, gdje će moći biti utješen, shvaćen i voljen. To znači stvoriti jedan sveti prostor gdje osoba ne gubi svoje dostojanstvo unatoč bolesti, naprotiv, upravo preko bolesti otkriva dostojanstvo svoje osobe.
Nešto tako slično događa nam se u ovoj bolnici. Briga o čovjeku u ovoj bolnici je integralna skrb (bilo duhovna, tjelesna, psihološka, fizička ili moralna) koja se pruža pacijentima preko osoblja ove bolnice. Hvala Bogu na tome! Čestitam braći iz reda sv. Ivana od Boga koji su zaista posvetili svoj život Bogu sa željom služiti Gospodinu tako da Njega nalazimo i njegujemo u bolesnima, siromašnima, napuštenima po uzoru na sv. Ivana od Boga!
Hvala svima suradnicima, a posebno svima djelatnicima ove bolnice koji zaista daju sve od sebe kako bi s ljubavlju njegovali i dušu i psihu i tijelo naših bolesnika.
„VIŠE VRIJEDI JEDNA DUŠA NEGO SVE BLAGO OVOGA SVIJETA!“ Neka nas svakodnevno ove duhovne, temeljne i ključne riječi sv. Ivana od Boga potiču da budemo budni u molitvi i spremni za trud oko naših duša za zajedništvo ljubavi u kraljevstvu nebeskom!
s. Blanche Dakin