Jesen stigla i polako odlazi, zima počinje, po obroncima okolnih planina javlja se prvi snijeg. Noći su hladne, naša kućica od gline kao i prošlu zimu postaje izvor raznih žrtava i milosti.
Vraćamo se iz jednoga sela, previjale smo dekubitusne rane Inni grkokatoličkoj mladoj ženi u 50-tim godinama, a već 20 godina se bori s multiplom sklerozom. Posljednji paket pelena koji smo imale smo joj ostavile. Nadamo se novoj humanitarnoj pošiljci koju će nam SKAC dovesti. Trenutno su nam ruke prazne. A naši bolesnici su i dalje nepokretni i dalje njihove obitelji ne stižu prati za njima a sada po zimi se ne stiže ni sušiti njihova posteljina. Mirna, tiha draga ženica. Dok sjedi u kolicima u krilu drži lavor i pere posteljinu koju je zaprljala. Pelene si ona ne može kupiti, a potrebne su joj. Živi sa suprugom, a da, zna on popiti malo previše a onda ionako teški život u invalidskim kolicima postaje još teži. Riječ po riječ i kaže može pozovite mi svećenika, nisam se ispovjedila godinama. Par poziva, i s. Jožica je dobila broj grkokatoličkog svećenika toga sela. Inna ga sada veselo očekuje. Još jedna duša ce doći bliže Bogu nakon puno vremena.
Po povratku zovu nas majstori sa naseg gradilišta, oni kao da su u utrci s vremenom. Brže raditi ne mogu, a sami sebe forsiraju. Znaju u kojim uvjetima smo živjele prošlu zimu a nova se približava. Često nas zezaju što ste spavale i kupale se u skafanderima? Vas dvije ste ko u vojsci u Sibiru. Aludiraju na plus 1 C u kupaonici koju nismo mogle bolje ugrijati. Dovezli su gnoj na zemljište za vrt i susjedi se bune da smrdi i traže nas. Da, na selu smo i gnoj smrdi i što sad da napravimo, a njihov ne smrdi, ljute se radnici. Nije im jasno od kuda sad ti prigovori susjeda. Teški dan no večer će biti lijepa. mislim si. Susret s mladima. No nisu došli. Sat vremena prije susreta čuli smo se i rekli su dolazimo, a kad njih nema. Jedan tamo drugi ovamo i propao susret. Tako tužna sam bila, u glavi tisuću ideja što bi mogli sve raditi, a oni se nisu pojavili i još pritom lagali. Pa zar treba lagati, ne možemo doći ovaj put i sve ok. Daleko smo mi od ozbiljne zajednice mladih. Rudarski posao će to biti. Ne da treba sijati sjeme, nismo tako daleko odmaknuli, treba prvo šikaru prokrčiti i štihati pa tek onda sijati u njihove duše. Bože moj… Veselila sam se tom susretu kao malo dijete. Na prošlim susretima je bilo zabavno, korisno hoće i dalje i onda hladan tuš. Sutra je novi dan, no dugo nisam zaspala s mislima sto sam krivo napravila, zašto se nisu pojavili? Zašto su nam lagali? Što? Kako? S kim? Kada? Jutro će biti pametnije.
Ujutro smo se probudile i na dvorištu vidno manje drva. Netko nam kontinuirano krade drva ali ovaj put baš vidno. I čizme za vrt i u kojima čistimo snijeg su nam ukrali ispred ulaznih vrata. Pa ljudi Božji, od kad smo ovdje nikome nismo odbile pomoći, pa zar treba krasti od nas?! Udarac za udarcem smo dobivale. Kaže s. Jožica, sjećaš se, tako je bilo i kada smo Vitju dovele do ispovijedi nakon par desetljeća. Duše su i Bogu i vragu drage. I svaki put kada posredujemo da se netko nakon dugo, dugo vremena ispovijedi, kao da neka odmazda kreće protiv nas. Treba to izdržati, Bog je nad nama kao što često kaže s. Jožica. Joj moj Isuse, dobro, izdržat ćemo, al daj mi molim te malo svijetla u ovoj tami i razočaranjima oko mene. Samo jedan bljesak i onda se mogu opet s veseljem buditi i doručkovati u ledenoj kuhinji s tri veste i cvokotati zubima. I miševe i buhe u kući ću ponovno podnositi bez prigovaranja. Slaba sam, jedan tvoj bljesak trebam.
Petak je krenuo užurbano s. Jožica je s autom i arhitektom krenula u Uzgorod rješavat dokumentaciju za kuću a ja pješice po selu nositi Pričest bolesnicima. Volim petak prije podne. Druženje s Isusom. Ali Isuse moj nisam ti neko društvo. Kad evo ususret mi pritrči Vasilj. Sestrice čekao sam vas a iz njega iako je tek 8 sati zaudara alkohol. Doduše ne kao što je znao, ali imamo mi povijest. Susretale smo ga uvijek pijana po selu i uvijek bi nas zadržavao ali gotovo nikakav smisleni razgovor s njim vodile nismo. Teško kad on na nogama ne može stajati. Isto tako jedan petak dok sam nosila Isusa bolesnicima izletio mi je pred auto. Sestrice spašavajte me, ja tako više ne mogu živjeti. Žurilo mi se taj petak, mislim si kud si bas sada naletio na mene. Otići će mi pola sata besmislenog razgovora i još Isusa nosim, a on takve gluposti govori. Isuse molim te riješi Ti to vise s njim ja ne uspijevam. I iz mene izleti Odessa! U Odessu u rehabilitacijski centar za ovisnike trebate ići i ništa drugo. I on odgovara idem, ako vi kazete da treba poslušat ću vas. U sljedećim danima dogovorili smo sve s njim, njegovom kćerkom i svećenicima koji vode centar i on je uistinu otišao. Nakon 2 mjeseca se vratio. I evo ga opet. Srele ga na groblju. Neće niti čuti da se vrati nazad, ražalostila sam se. Danas opet petak nosim Isusa molim za jedan bljesak i on me čeka. Sestrice hoću nazad. Nema ovdje života za mene. Hoću se ponovno ispovjediti i hoću nazad u centar. Hoćete se moliti za mene? Hoćete me doći posjetiti tamo? Pa naravno da hoću, nisam se ni prestala moliti za vas da se vratite tamo a i doći ću vas posjetiti. Doduše to je 1000 km od nas ali kad bude prilika dođem. Joj Isuse hvala ti. Kada on riješi svoj problem s alkoholom bit će primjer za cijelo selo. Dokaz da se može pobijediti to zlo.
Vjerujem da ce otići i izdržati do kraja programa. To je taj bljesak. Ide nazad! Nastavlja započeti put. Težak je taj put ali ga nastavlja! Molite se za njega, molim vas. Ni ne znajući započeo ga je i nastavio dok sam u rukama nosila Pričest. Živoga Isusa skrivenog u hostiji. S Isusom uistinu sve je moguće.