Prigodom 400 obljetnice Vinkovske karizme, Marijine sestre hodočastile su u Rim gdje je održan svjetski simpozij za oko članove Vinkovske obitelji te susret sa sv. Ocem. Polazak sestara iz Osijeka je bio u srijedu 11. Listopada popodne prema, gdje su na Lužanima priključile sestre iz Nove Kapele, Požege, Strmca, a u Zagrebu se pridružile sestre iz Durmitorske, Srebrnjaka, Blaškovca te prema Rimu gdje smo stigle u jutarnjim satima u Rim u Domus Croata. Uz 26 sestara s nama je bio i vlč. Marin Knežević kao duhovni pratitelj.
Nakon doručka i odmora popodne smo metroom stigli u središnju crkvu Lazarista u Rimu na registraciju u Via Pompeo Magno 21, gdje smo dobili akreditacije i potrebne materijale te u 19 h sudjelovali na molitvenom programu bazilici sv. Ivana Lateranskog. Bilo je predivno vidjeti punu baziliku svećenika, redovnika, redovnica, laika, članova velike Vinkovske obitelji iz svih krajeva svijeta. Molili smo na različitim jezicima sv. krunicu i razmatrali lik i djelo sv. Vinka te se stavili pod njegov zagovor.
U petak smo 15. Listopada poslije jutarnje sv. mise i doručaka krenuli na razgledavanje grada. Do podne smo proveli u Vatikanuu razgledavanje bazilike sv. Petra, gdje se jedan hrabriji dio sestara popeo na kupolu.
Nakon pauze za ručak i slobodnog vremena za kupovanje suvenira razgledali smo Colosseum izvana; mjesto stradavanja prvih Kršćana i pješice se uputiti prema „Svetim stubama gdje smo molili i klečeći prošli po njima, a onda smo dalje nastavili do bazilike sv. Marije Velike, moleći putem sv. krunicu. Nakon razgledavanja svi smo se pomolili pred najstarijom ikonom Bogorodice.
U subotu smo rano krenuli prema Vatikanu gdje smo imali susret s Papom. Trg sv. Petra bio je ispunjen zastavama, transparentima i brojnim članovima velike Vinkovske obitelji.
Bilo je dirljivo kada su donesene moći tj. Srce sv. Vinka te smo svi u sabranosti molili. Nakon toga smo ugledali sv. Oca koji je prolazio popraćen velikim oduševljenjem svih prisutnih. Uputio je svima svoju pastirsku riječ. Stavio nam je pred oči tri ključne riječi koje su označavale život sv. Vinka a to su klanjati se, prihvaćati i ići. Prva je riječ klanjanje. Sveti je Vinko nebrojeno puta pozvao da se njeguje duhovni život u nutrini… Za njega molitva nije samo dužnost, a još manje skup formulâ ili površno vršenje dnevnog reda. Molitva znači stajati pred Bogom, odvojiti vrijeme kako bi se bilo s Njim. To je najčišća molitva, koja stvara mjesta za Gospodina i njegovu hvalu, ponajprije u srcu a onda i u zajedništvu. Tko jednom otkrije klanjanje – nastavio je papa Franjo – ne može bez njega. Tko se klanja, počinje se ponašati prema drugima onako kako se Bog ponaša prema njemu: postaje milosrdniji, raspoloživiji, ima više razumijevanja, te nadvladava svoju krutost i otvara se drugima.
Sljedeća riječ glasi „prihvatiti“. Kada čujemo tu riječ, odmah pomislimo da trebamo biti djelatni – napomenuo je Sveti Otac – No radi se o nečemu dubljem: ne traži se tu samo da stvorimo mjesta za nekoga, nego da budemo osobe koje prihvaćaju, koje su raspoložive i naviknute davati sebe za druge.
Prihvatiti znači promijeniti vlastito „ja“, preustrojiti svoj način razmišljanja, te shvatiti da život nije moje privatno vlasništvo i da vrijeme ne pripada meni. Sve mi je darovano, ali također za druge. To je postupno odvajanje od svega što mi pripada: moga vremena, moga odmora, mojih pravâ, mojih programâ, mojih planova. Tko prihvaća, odriče se svoga „ja“ te dopušta da u njegov život uđu „ti“ i „mi“ – istaknuo je Papa, dodajući da prihvaćati pripada DNK-u Crkve.
Posljednja riječ koju je Sveti Otac istaknuo jest „ići“. Ljubav je dinamična, izlazi iz same sebe – rekao je papa Franjo – Tko ljubi, ne ostaje sjediti na kauču, čekajući pritom dolazak boljega svijeta, nego ustaje i ide. To poslanje vrijedi uvijek, za sve, a posebno za apostolat Vinkovske obitelji. Ono svakom od nas postavlja sljedeća pitanjâ: Idem li u susret drugima kao što to Gospodin od mene traži? Nosim li posvuda oganj ljubavi prema bližnjemu ili možda ostajem iza zatvorenih vrata da bih se grijao uz svoj kamin? – kazao je Papa, pozivajući na kraju članove Vinkovske obitelji da svijet zaraze ljubavlju, slogom i raspoloživošću. Više od 10 tisuća članova Vinkovske obitelji zahvalno su slušali i upijali riječi sv. Oca. Na susretu s Papom susreli smo i naše sestre iz Slovenije i Ukrajine te našu časnu Majku koja se osobno rukovala sa sv. Ocem.
Poslije ručka posjetili smo crkvu Ara Coeli koja je na brdu Kapitolij i s kojeg se pruža pogled na cijeli stari antički grad Rim. U crkvi Ara Coeli pokopana je posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić. Tu smo se pomolili i posjetili kapelicu Djeteta Isusa.
Nakon obilaska krenuli smo prema bazilici Svetog Pavla izvan zidina gdje smo u 19.30 – 22,00 imali molitveno bdijenje. Tu smoimali bogati program, čitanje odabranih Evanđeoskih odlomaka i scenski prikaz iz života sv. Vinka. Posebno je bilo dirljivo donošenje moći sv. Vinka gdje smo uz glazbenu podlogu kucanja srca mogli osjetiti i doživjeti da srce ovog Velikana katoličke Crkve i nakon 400 godina kuca u svima nama koji crpimo iz preobilja njegove karizme. Za nas Marijine sestre osobito je bilo važno uočiti središnje mjesto Bezrešne i štovanje Čudotvorne medaljice kao prepoznatljiv znak Vinkovske obitelji. Bile smo ponosne što smo Marijine sestre koje na poseban način nosimo, štujemo i širimo Čudotvornu medaljicu.
U nedjelju smo okrunili ovaj susret i naše hodočašće svečanim Euharistijskim slavljem u Bazilici sv. Pavla izvan Zidina u 10.30h koje je predvodio general Vinkovske obitelji o. Tomaž Mavrič. Na početku je bila povorka u kojoj su bili predstavnici iz svih zemalja svijeta koji su nosili zastave. Otac General nam je toplo i jednostavno govorio o karizmi svetog Vinka u današnjem svijetu. Iako su bili prisutni članovi iz različitih krajeva svijeta, boja i jezika svi smo se osjećali dio ove velike obitelji, svi smo se razumjeli jezikom ljubavi. Bili smo jedno u Kristu, jedno u oduševljenju za duh i primjer sv. Vinka koji nas je okupio.
Nakon toga smo krenuli nazad prema Zagrebu i Osijeku zahvalne Bogu za tolike milosti, za produbljenje zajedništva i pravu duhovnu obnovu koju je svaka od nas doživjela. Zahvaljujemo i našoj s. Provincijalki koja nam je omogućila ovo hodočašće i nadamo se da neće biti posljednje.
s. Samuela Markanović
