Bog je sve ljude pozvao u život, također na svetost, a neke poziva da ga slijede na radikalniji način do savršenstva ljubavi preko tri evanđeoska savjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti. Poziv dolazi od Boga, to je Njegov izbor i Njegov dar. U Bibliji susrećemo mnoge osobe koje su doživjele Božji poziv i poslanje i odazvale se (patrijarsi, proroci, Djevica Marija, apostoli…) Zanimljivo je da Bog bira prosječne, obične ljude, čak malene i neznatne za svoja velika djela. Kad Božji pogled padne na nekoga tada se poziv počne razvijati i rasti, a milošću Božjom osoba se osjeća privučenom. Vrlo su različiti načini i okolnosti kada i kako Bog progovara i objavljuje svoj poziv. Neke osobe jasno spoznaju i spremno se, velikodušno odazivaju, dok drugi traže, propituju, teže dolaze do jasnoće, koji put se opiru i bježe. Božji dar poziva traži slobodan odgovor, bez prisile, odgovor ljubavi. Poziv obično uzraste u plodnom tlu obiteljske molitve, redovitog sakramentalnog života i poslušnosti Božjoj Riječi. No to nije pravilo, dragi Bog zove koje hoće, on gleda u čovjekovo srce i vidi ono što ta osoba može postati. I sada pitanje s početka: kako prepoznati imaš li Božji poziv? Teoretski lako: ako promišljajući o bračnom ili duhovnom pozivu prepoznaješ da te ovaj drugi privlači malo više, ako osjećaš jednu čežnju za Bogom da mu se potpuno predaš kao svojoj jedinoj ljubavi. Nije li to dovoljan znak! Hrabro, Bog ne napušta one koji se odluče biti Njegovi, i ne da se nadmašiti u velikodušnosti! Mnogi mladi su neodlučni i nesigurni u bilo kojem izboru životnog poziva. Važno se moliti Duhu Svetom da nas rasvijetli i staviti pod zagovor Blažene Djevice Marije da nam izmoli jasnoću, odvažnost i ustrajnost u duhovnom zvanju.
A sada nešto o putu formacije za one koje zanima ostvarenje zvanja u našoj Družbi Marijinih sestara:
Zvanje Marijine sestre očito je vrlo zahtjevno. Ako sestra poput Marije želi biti službenica Gospodnja, njegovati bolesnike, nemoćne i ostale kojima je potrebna duhovna pomoć, za to mora biti ne samo stručno osposobljena, nego prije svega mora steći pravu duhovnost „službenice Gospodnje“. (Kon.97)
Odgoj i naobrazba su kao hrana: koristi samo onome koji to prihvaća. Nikoga se ne može odgojiti protiv njegove volje i bez njegovog sudjelovanja. U fazi odgoja nastoje se razviti sve sposobnosti uma, srca i volje, naravi i milosti da se sestre uzmognu predati zadatku koji traži da svojom djelotvornom ljubavlju u svijet siromaha – koji Krista slabo poznaju – unesu vjeru, nadu i ljubav.
Taj cilj se postiže postupno. Nitko ne može iskrenim srcem služiti Bogu i svojoj braći ako ponizno ne svladava samoga sebe. Svaka sestra prolazi četiri stupnja odgoja i obrazovanja: postulat, novaštvo, juniorat i trajni odgoj.
Svrha postulata je: da se ustanovi ima li kandidatica zvanje i sposobnosti za zvanje; kakvo je njezino poznavanje vjere, i da se nadopuni ukoliko je nedovoljno; da postupno prijeđe iz života u svijetu u novicijatski život.
Svrha novaštva je da novakinja upozna koja je prava i posebna zadaća posvećenog života, te da se vježba po evanđeoskim zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti, koje će po završetku novaštva zavjetovati u nakani da se približi savršenosti kršćanske ljubavi.
Također novakinje upoznaju pobliže duh i zadatke Družbe za koje se duhovno pripremaju. Na duh Družbe utječe marijanska duhovnost, duhovnost majke Leopoldine Brandis i duhovnost sv. Vinka Paulskog.
Juniorat i trajni odgoj
Od sestara se traži da u vrijeme naglih promjena i trajnog razvoja ne zaostanu za vremenom u vjerskom, kulturnom i stručnom znanju. Svrha je upotpunjavanje već stečenih vjerskih i stručnih znanja, kako bi kao zrele kršćanske osobe uspješno vršile svoje poslanje sposobne prilagođavanju novim okolnostima.
