U našu grupu Župnog zbora stigla je obavijest da su Caritasu Sisačke biskupije potrebni volonteri jedan dan ili više dana, kako tko može. U meni se odmah pojavila želja otići! Pjevači su se počeli polako javljati. Bila sam u stisci jer sam trebala sutradan putovati u Ljubljanu. Na povratku iz Ljubljane stižu slike i ponovni poziv za pomoć iz Sisku. Pomalo umorna od puta i svega smišljam kako ipak sutra otići jer u nutrini nema mira… Razmišljam, kako često puta kada gledamo Petrinju i Sisak kažemo: Jadni ljudi, doduše i pomolimo se i sve ostane na tome. Ovo mi je bila divna prilika i poziv učiniti još nešto… A onda napasti i pitanja: Hoću li izdržati, kako će to podnijeti moja kralježnica, je li jako hladno itd.…
Rekoh u sebi, idem pa šta bude. U međuvremenu sam se čula sa s. Jelenom i rekla joj da idem. Isti čas se i ona odlučila i to mi je bila posebna radost. Još jedna sestra puno je značilo meni a i ljudima tamo.
Rano ujutro smo krenule. Poseban osjećaj jer to mi je prvi puta da idem na svjesno cjelodnevno volontiranje i to u mjesto koje je blizu a tako jako nastradalo.
Pojava nas redovnica izazvala osmjehe i radost ostalih volontera, i vidljivo ohrabrenje. Osjetila sam u duši: To je to… Tu trebam biti. Baš sada i ovdje!
Gospođa koja nam je dala upute za rad dodala je: Osmjeh na lice! Dolaze ljudi po pomoć koje treba ohrabriti, pokazati im da smo tu za njih, i da je sve ovo nešto što djelamo svi…
Divila sam se ljudima kako su prionuli uz rad. Nije ih smetala ni hladnoća, ni prljavština i različitost u godinama… Svi smo imali isti cilj!. Nije bilo samo osmjeha nego i velikog smijeha i radosti zbog onog što činimo.
Dan je izuzetno brzo prošao bez pogledavanja na sat. Ništa nije bilo bitno samo ono OVDJE i SADA!
Na kraju nas je posjetio, kako to obično čini, Sisački biskup Vlado Košić
Vratila sam se u zajednicu ispunjene duše, začudo nije bilo niti umora… Pred očima su ostale slike redova jadni ljudi koji vani na hladnoći čekaju po sat vremena da dobiju ono najpotrebnije… A ja imam sve bez čekanja. Velika tajna ostaje zašto je to tako? I odluka da ću otići zasigurno kad god mi se pruži mogućnost opet u te krajeve biti kap dobrote u moru potreba…
s. Ivana Vidoš
