SESTRA LEOPOLDINA BRANDIS
Utemeljiteljica Marijinih sestara čudotvorne medaljice
Mlada grofica (1815.-1837.)
Marija Josipa Brandis rodila se je u Grazu 27. studenoga 1815. i krštena je u gradskoj župnoj crkvi u Grazu. Njezini su roditelji pripadali grofovskom staležu. Otac je bio državni grof Heinrich Adam von Brandis, a njezina majka Josipa von Welsersheimb bila je također grofica. Marija Josipa odrasla je u duboko religioznom ozračju. Osobito ju je pobožna majka učila ljubiti Boga. Bila je svojemu djetetu uzor u vjeri u Isusa Krista. Tijekom pohađanja pučke škole mala je grofica revno učila katekizam i to je dalje utvrđivalo njezinu ljubav prema Bogu. Marija Josipa primila je dobru pouku i u drugim područjima, kao u slikanju, crtanju, u ženskim ručnim radovima, i u sviranju harfe. Najveću je ljubav njegovala prema crtanju i slikanju.
U svojim mladenačkim godinama mlada grofica iz staleža svojih roditelja upoznala je neke istaknute i poznatije mlade ljude, koji su prosili njezinu ruku. Roditeljima nije promaknulo ovo nježno zanimanje za njihovu kćer, oni su ga dobrohotno pratili, ali duboka želja srca njihove kćeri ostala im je ipak skrivena. Ona je htjela posve pripadati samo Gospodinu Isusu Kristu. U tim kriznim trenutcima pobjegla bi Marija Josipa u dvorsku kapelu pred Presveto i u molitvi bi vapila da upozna svoje pravo zvanje. Gospodin je uslišio njezinu molitvu i Marija Josipa je napokon jasno i razgovijetno spoznala, da želi samo Kristu pripadati. Htjela je služiti Isusu Kristu u siromasima i ovu je želju priopćila duhovnom vođi. Knez-biskup Roman Sebastijan Zängerle, natpastir biskupije Seckau i prijatelj obitelji Brandis obradovao se je želji njezina srca. Ipak ju je upozorio na razboritost i strpljivost u djelovanju. Njezina pobožna majka uzvratila je s velikom suzdržljivošću i najprije se nije mogla pomiriti s dubokom čežnjom svoje kćeri. No posljednju odluku prepustila je svojemu mužu. Gospodin von Brandis, koji je svoju kćer nadasve volio, dao je, uza suze, svoj pristanak. Mariji Josipi bio je tada otvoren put k Milosrdnim sestrama svetog Vinka Paulskoga.
Milosrdna sestra (1837. – 1850.)
Knez-biskup Zängerle još uvijek je htio zajednicu Milosrdnih sestara dovesti u Graz. Stoga je podupirao Mariju Josipu i pet drugih pobožnih i marnih djevojaka na njihovu putu u münchensku matičnu kuću Milosrdnih sestara. No u međuvremenu je majka Marije Josipe oboljela tako teško, da su neki prijatelji grofovske obitelji to tumačili kao Božju kaznu zbog odluke mlade grofice. No majka se je neočekivano, vrlo brzo, oporavila i poslala je svojega supruga da otprati njihovu kćer u München. Više nisu dvojili o zvanju svoje kćeri. Biskup Zängerle učinio je svoje i preporučio je svih šest djevojaka jednim pismom matičnoj kući u Münchenu. Otac i kći Brandis predstavili su se 19. studenoga 1837. godine sestrama. Marija Josipa ostala je u matičnoj kući i 21. studenoga iste godine primljena je u kandidaturu.
Teške zadaće i službe dočekale su nove kandidatice. Za veliku bolesničku dvoranu morala se je brinuti jedna jedina osoba. Nove su bolničke sestre trebale isto tako naučiti puštanje krvi, previjanje, liječenje raznih bolesti, pripravljanje lijekova i stručno grijanje dvorana. Teški kućni poslovi, čišćenje bolesničkih dvorana i tehničkog pribora a i redovite noćne službe upotpunjavale su mučne dane izobrazbe. Vrijeme počinka bilo je vrlo kratko. Marija Josipa premda grofica, nije htjela primati nikakve povlastice. Naprotiv, sve je službe i zahvate htjela činiti s osobitom predanošću.
Konačno je 15. studenoga 1838. godine završena jedna vrlo naporna godina formacije i slijedio je ulazak u novicijat. Marija Josipa kao svoje redovničko ime uzela je ime sestra Leopoldina. Nakon završetka novicijata sestra je Leopoldina, sa svojim štajerskim susestrama, 4. lipnja 1840. položila zavjete u nazočnosti svojih roditelja, braće i sestara.
U Graz je otputovala sa još šest štajerskih sestara. S. Leopoldina je određena za magistru novakinja. Njihovo novo mjesto djelovanja bila određena civilna bolnica na Paulustoru.
Sestra je Leopoldina u međuvremenu postala zamjenica poglavarice. Ništa joj nije bilo teško, nikakav posao nije bio za nju manje vrijedan. U tom kriznom razdoblju bila je jaka žena, koja je svoje susestre poticala na predanost. S najvećom je ljubavlju zbrinjavala mnoge bolesnike premda su se povećavale teškoće i broj noćnih službi. Ni odgoj i obrazovanje kandidatica, čiji se broj neprestano povećavao, nije trpio u ovim problematičnim situacijama. Mnogo mladih djevojaka trebalo se konačno pripremiti za nesebičnu predanost služenju siromasima.
Za poglavaricu Milosrdnih sestara u Grazu s. Leopoldina je imenovana 25. rujna 1843. godine i tu je vrlo odgovornu službu obnašala sve do svoje smrti do 11. siječnja 1900. godine.
Kći kršćanske ljubavi (1850.-1851.)
Sestra Leopoldina Brandis je već mnogo ranije čula o izvornom Pravilu sestara Kćeri krćanske ljubavi svetoga Vinka Paulskoga. Prema tomu Pravilu lazaristi su trebali imati duhovno vodstvo sestara. Münchenske sestre živjele su, doduše točno prema svetom Pravilu svojih utemeljitelja (Vinka Paulskoga, Lujze de Marillac), ali tamošnja matična kuća nije bila priključena vrhovnoj matičnoj kući u Parizu i nije bila pod vodstvom lazarista. U Austriji i Njemačkoj nije tada još bilo nijednog lazarista tako, da su ponajvećma biskupijski svećenici bili postavljani za duhovnike sestrama. Sestra Leopoldina pošla je u Pariz, kako bi se izbliza upoznala s izvornim Pravilom sestara Kćeri krćanske ljubavi. Svoju družbu sjedinila je s izvornom družbom sestara sv. Vinka u Parizu. Nju su vrhovni poglavari imenovali za prvu vizitatoricu austrijske provincije.
Ustanovljenje Bolničkih sestara
Sve češće su dolazile i iz privatnih domova molbe za pomoć kod teških bolesnika i umirućih, koji su osobito u noći ostajali usamljeni, bez podvorbe i utjehe, zato što nisu mogli plaćati bolnice. Takve je nevoljnike majka Leopoldina posebno žalila i bila je uvjerena da im kršćanska ljubav mora pomoći. Ali, vezana sv. Pravilima sv. Vinka, koji je u 115. konferenciji zabranio bdjeti nad bolesnima i porodiljama ili služiti raspuštenim ženama zbog nekih neugodnosti i opasnosti za sestre, kod kojih su kći kršćanske ljubavi sve do izričite zabrane išle, nije smjela dopustiti da sestre preko noći ostanu po privatnim kućama. Pouzdano je molila Boga za rasvjetljenje te ga i dobila. Nakon molitve i savjetovanja odlučila je da će sama odgajati djevojke koje bi se posvetile tom poslu. Upoznala se s nekoliko djevojaka iz Marijine kongregacije koje su željele služiti bolesnima, ali ih zbog određenih razloga nisu mogle primiti.
Poslije je, 1860. godine, majka Leopoldina u Grazu primila prve djevojke, duhovno ih odgajala i uvodila u rad kod bolesnika. Poslije jednogodišnje prakse u bolnici počela ih je slati bolesnicima u njihove domove. Ljudi su ih nazivali „Krankenjungenfrauen“, bolničke djevojke, a kasnije „Pflegeschwestern“ ili bolničke sestre. Iz arhivskoga zapisa poznato je da su i u Ljubljani željeli imati bolničke službenice po domovima. Molbe su morali uvijek odbijati jer nisu imali pripravno osoblje.
Ova namisao o pomaganju bolesnicima u privatnim kućama uspjela je već u samom početku. Budući da se broj djevojaka povećavao, iznikla je nova ustanova: Društvo bolničkih sestara ili djevica njegovateljica bolesnika, kako su prozvane u narodu ili, kasnije, Marijine sestre čudotvorne medaljice. Ali i po bolnicama su bile dobrodošle kao pomoćnice. U ljubljanskoj su bolnici čak sasvim nadomjestile civilne pomoćnike
Budući da je majka Leopoldina vidjela kako ove mlade djevojke prati Božji blagoslov, 16. srpnja 1878. godine, na blagdan Gospe Karmelske, dala je posebnu odjeću bolničkim djevojkama u Ljubljani i stavila ih pod zaštitu Bezgrješne. Prve tri su obučene u Utočištu sv. Josipa na Vidovdanskoj cesti. Na dan oblačenja došao je i Ljubljanski biskup dr. Janez Pogačer. On je potaknuo djevojke na ustrajnost u toj plemenitoj zadaći i zaželio je da nastave svoj put, davši im svoj pastirski blagoslov. Od tada su ih ljudi zvali kako u bogate tako i u siromašne domove. Njihov se broj naglo povećavao i poslije nekoliko godina bile su dodijeljene kao pomoć i sestrama Kćerima kršćanske ljubavi u svim većim kućama, zavodima i bolnicama Austro-ugarske provincije.
Kako se Društvo bolničkih sestara povećavalo i svojim blagonosnim djelovanjem pokazalo vrijednim opstanka, njegova je utemeljiteljica sporazumno sa ravnateljem Schlickom izdala sljedeća pravila:
- Bolničke sestre posvećuju se Bogu kao suradnice milosrdnih sestara. Njihova glavna dužnost je služiti Božanskomu Spasitelju s noćnim čuvanjem i podvorbom bolesnika po domovima. Pomažu također sestrama kod radova u pojedinim kućama. Njihov dnevni red u skladu je s načinom života milosrdnica Kćeri kršćanske ljubavi, s kojima žive u međusobnoj sestarskoj ljubavi.
- Odijelo bolničkih sestara svima je jednako, a dobiju ga nakon jednogodišnje kušnje. Duhovno vodstvo ima u prvom redu ravnatelj milosrdnih sestara.
- Podložne su vodstvu one kuće, u kojoj se nalaze, što se tiče rada i životnih potreba. A sestra vizitatorica ima nad njima opći nadzor i brigu.
- Bolničke sestre će svoje vanjske dužnosti moći obavljati samo ako se budu čvrsto držale Boga. Budući da često ne će moći obaviti točno sve svoje pobožnosti, neka sagrade, po primjeru sv. Katarine Sijenske, kapelicu u svojemu srcu te se trude stalno živjeti i raditi u prisutnosti Božjoj. Revno neka se trse posebice oko onih krjeposti koje u svojemu staležu naročito trebaju: čistoću srca i nakane, krotkost, poniznost, ljubav, siromaštvo i poslušnost. Uvjerene neka budu, da će im baš te krjeposti davati potrebnu snage, dok bi njihovo zanemarivanje bila njihova propastKad ih je slala po privatnim stanovima ili u vanjsku službu, majka Leopoldina im je osobno davala prikladne savjete i korisne nauke. Bdjela je nad njima, brižljivo ih vodila i učila ih živjeti u ljubavi Kristovoj. I to njezino djelo, koje je izraslo iz sjemena ljubavi, Bog je očito blagoslovio. Zajednica je pridobivala zvanja i blagotvorno djelovala. U svim većim krajevima, gdje su bile milosrdne sestre Kćeri kršćanske ljubavi, naselile su se i bolničke sestre, koje je osnivateljica već od g. 1860. spremala za tu naročitu granu dobrotvornosti. Godine 1883. majka Leopoldina prevela je Pravila bolničkih sestara na francuski jezik te ih poslala u Pariz. I poglavari su ih odobrili.
Bolničke sestre bile su od početka posebne štovateljice Marije od čudotvorne medaljice i to su čašćenje u svojemu djelokrugu revno širile.
Dobre sestre očuvale su svoju utemeljiteljicu trajno u zahvalnoj uspomeni. Neizbrisivo su im se utisnule osobito riječi obećanja kod njezina zadnjeg posjeta: „Pobrinut ću se da male bolničke sestre u nebu dobiju naročito lijep kutić.“
Sestra Brandis imala je održavati veliko djelo, ali i izgrađivati ga. Poduzimala je mnogo putovanja, pohode, raznim djelima svojih sestara, da ih školuje u duhu svetoga Vinka i svete Lujze, ali i da ih održi u vjernosti njihovu svetom zvanju. Javljala su se brojna zvanja, čestite djevojke iz svih staleža željele su, da budu primljene u Družbu. S mnogo strana tražilo se je služenje sestara, odnosno, toliko ih bijaše potrebno, da se je jedva moglo udovoljiti svim zahtjevima. Cijela tadašnja Austro-Ugarska monarhija, »vapila je« za sestrama, a sestra Leopoldina kao vizitatorica morala je usklađivati sve ove zahtjeve i zadaće.
Sestra Leopoldina vidjela je nevolju u svim područjima ljudskog života i tražila je rješenja. Izvanredan ulog koji je sestra Leopoldina stavljala na sva područja dobrotvornosti, naišao je na širok odjek. Njezino ime bilo je poznato siromašnom puku, kao i »uglednicima društva«.
Na putu svetosti
Svijet je vidio bogato, zaslužno djelovanje sestre Leopoldine Brandis, no njezine sestre znale su i više od toga. Sestra Brandis brzo je napredovala na putu svetosti, što se jasno može uočiti u njezinim pismima i poukama sestrama. Njezina narav nije na sebi imala ništa izvanrednoga. Sestra Leopoldina posjedovala je velik duševni mir, dostojanstvo i skromnost i to je jednostavno na druge ostavljalo snažan dojam, ali se nije nametala. Njezina je nutrina zračila, a njezina je vanjština kod toga ostala jednostavna i nenametljiva. Bila je jedno s Bogom, s njim najprisnije sjedinjena duša.
Iz njezine duboke ljubavi prema Bogu jasno je izvirala ljubav prema ljudima. Ona je ovu ljubav proživljavala najprije u svojoj vlastitoj kući, u krugu sestara, jer ih je s velikom strpljivošću i poštovanjem susretala. Tako su mnoge sestre, koje su morale izdržati krizu, zahvaljivale sestri Leopoldini što su opstale u kušnjama. Ali i u svojem posebnom određenju pokazala je izvanrednu veličinu duše. U njezi bolesnika i u služenju siromasima bijaše ona ujedno »majka i uzor«. S predanošću, nježnošću i poštovanjem postupala je prema bolesnicima i onima kojima bijaše potrebna njega. Sebi svojstvenim načinom potpore poticala je sestre na veću predanost. Govorila je: »Božanski Spasitelje je taj, koji počiva na bolesničkom krevetu«. Njezina se ljubav nije zaustavila ni pred mnogim protivnicima njezine zajednice. Ovi su se vrlo često nalazili u redovima svjetovnih poglavara. Po najvećem poštovanju, odnosno poslušnošću takvim osobama, a možda također po molitvi za svoje protivnike, mogla je sestra Leopoldina sve dobiti u ljubavi za Božje planove.
Vizitatorica je kod svojih sestara vrlo cijenila krjepost istinitosti u govoru i u djelovanju. Sestra Leopoldina je uvijek htjela čuti jasna, poštena mišljenja i o svojim mišljenjima, makar bi je pri tom upozorili na kakav propust. No kako je njezin oštar duh spoznao da se pretjeranim govorenjem vrijeđa istina, bila je ona velika prijateljica šutnje. U šutnji je gledala najdjelotvorniju zaštitu za „nježnu savjest“ i „nužno sredstvo za sjedinjenje s Bogom“.
Redovničke zavjete – siromaštvo, čistoću i poslušnost – visoko je cijenila kao svetinju. Premda je ona sama odrasla u bogatstvu, naučila je korak po korak ljubiti »potpuno siromaštvo čovjeka pred Bogom«. Naučila se odricati nepotrebnih stvari i svu je brigu za tjelesnu, duševnu i duhovnu dobrobit prepuštala jedino Bogu. Tomu je poučavala i svoje sestre. Nepokolebljivo pouzdanje u Boga, koji je nije nikada iznevjerio, bijaše sve njezino bogatstvo! Osobito je cijenila krjepost djevičanstva jer je ono činilo sestre »bistrim, prozirnim i čistim dušama«. »Čuvajte svoje lijepo bijelo odijelo i vijenac nevinosti, koja nas čine anđelima«, pisala je sestra Leopoldina jednoj susestri prije njezina polaganja zavjeta. Ona je željela imati sestre »bez neiskrenih primisli«, iskrene, svetolike ljude!
Sestra Leopoldina vježbala je savršenu poslušnost, a to je zahtijevala i od sestara. Ona sama se je i na najmanji zahtjev svojih pretpostavljenih, ravnatelja ili biskupa, odrekla svojih najdražih planova, da čini ono što su oni zahtijevali. U naumima svojih poglavara spoznala je, kako to govori i sveto Pravilo zajednice, svetu volju Božju. Sestra Leopoldina nije ni za čim drugim čeznula osim da slijedi Božju volju, a to potvrđuju i sve njezine susestre. Ona je htjela biti samo Božje oruđe i slušati, jer je ljubila Boga!
Sjedinjena s Bogom
Sestra Leopoldina Brandis je svojim životom potvrđivala svoju predanost Bogu. U tuzi, a i u svakom raspoloženju, htjela je slijediti Božju providnost. Gospodin je u izobilnoj mjeri nagrađivao njezinu djetinju vjeru. Sa šest drugih mladih sestara i jednom poglavaricom došla je godine 1841. u Graz. Na završetku njezina života godine 1900. broj sestara popeo se je na oko 3.000. Bile su raspoređene u 210 ustanova. Ona sama doživjela je i 60. obljetnicu svojih zavjeta (1897. godine). Premda je ni muka starosti nije poštedjela. Ona ju je nosila s najdubljom predanošću Bogu. Više puta morala je operirati oko, a i njezino jako dobro pamćenje s vremenom je popustilo. Svojim je susestrama govorila: »Ako tako dragi Bog hoće, i ja to hoću«. Pouzdanje njihove časne majke ostalo nepokolebljivo u svemu. Pouzdavala se je u svojega Stvoritelja, a i u susestre i bodrila ih je u njihovu radu. Tjelesno nije doduše više mogla toliko pomagati kao prije, no ostala je, kao što je i bila uvijek, »duša zajednice«. Gdje god je mogla, sestra vizitatorica brinula se za povjereno joj stado. Do posljednjeg je časa pohađala zajednice u Grazu, posjećivala bolesnike matične kuće i još dva dana prije svoje smrti odaslala je sestru ekonomu u Stuhlweißenburg na pregled bolnice koja je bila ponuđena zajednici.
Sestra Leopoldina osjetila je kako se približava smrt. Tako je 10. siječnja 1900. godine rekla jednoj sestri: »Moj život ne broji se više mjesecima ni tjednima, nego samo satima i četvrtinama sata«. A već je 11. siječnja pošla s ovoga svijeta. Sestra Leopoldina Brandis preminula je blagom, lijepom smrću, kao nedužno dijete, s laganim smiješkom na usnama. Preminula je zapravo tako kako je živjela i djelovala. Njezino mrtvo tijelo položeno je na odar u novicijatskoj zgradi. Od ranoga jutra do kasno navečer grnuli su ljudi iz mnogih gradova, da posljednji puta vide veliku dobročiniteljicu. Nakon svete mise zadušnice, 13. siječnja, položeno je mrtvo tijelo sestre Leopoldine u grobnicu crkve matične kuće u Grazu. Ondje sada počiva, kako stoji na grobnom natpisu »usred svojih duhovnih kćeri časna majka sestra Marija Josipa Leopoldina Brandis, utemeljiteljica i prva vizitatorica zajednice Milosrdnih sestara svetog Vinka Paulskoga u Austro-Ugarskoj«.
Njezin život bio je tako jasan i savršen. Mnogi su bili osvjedočeni da u sestri Leopoldini pred sobom imaju sveticu, koju treba bezuvjetno proglasiti blaženom. No to je Božje proviđenje. Bude li to njegova presveta volja, On će je i na zemlji proslaviti. Jedno je oduvijek sigurno; da bogata djelatnost časne majke još i danas bezbrojnom mnoštvu ljudi služi na spasenje u svim zemljama negdašnje Monarhije. Sićušno zrno sjemena, koje je 1841. godine bilo položeno u zemlju Graza u međuvremenu je naraslo u veliko stablo …
Molitva za proglašenje blaženom sestre Josipe Leopoldine Brandis
Milosrdni Bože, Ti upravljaš našim putovima.
Ti si u životu i u krjepostima svoje službenice
Josipe Leopoldine Brandis objavio svoju milosrdnu ljubav.
Daj nam na zagovor preblažene Djevice i Božje Majke Marije,
Kraljice svih svetih, snagu,
da poput tvoje službenice sestre Leopoldine
gledamo na tebe i da činimo dobro.
Ako je to tvoja volja, udijeli nam njezino proglašenje blaženom.
Amen.