IMG_5197

Moj branitelj

Prolazi 10 godina od kada sam ga upoznala. Tko bi rekao da će mi se jedan slučajni  susret tako urezati u sjećanje. Došla sam u njegov grad kako bi predstavila knjigu Anđeosko srce u kojoj sam suautor. Kada sam izašla pred okupljene ljude prvo što sam vidjela bio je on u prvome redu. Njegov pogled me na početku zbunio. Pričala sam o djeci iz Afrike, iz Benina koju sam upoznala i koju sam zavoljela, o njihovim stravičnim sudbinama i želji da im pomognem. Pozorno me slušao, njegov pogled mi je govorio da razumije patnju te djece ali i moju potrebu da ih zaštitim.  Ta očigledno je i on upravo štiteći svoje bližnje prošao svoju kalvariju. Domovinski rat je završio, ali na njegovom tijelu i duši je ostavio trajni pečat. Pitala sam se od kud on na ovom predavanju…ubrzo su nas zajednički prijatelji upoznali i tako je počelo jedno prijateljstvo.  Ubrzo me je pitao dali bi mu pružila čast da me sutradan provede kroz Vukovar. Neugodno mi je bilo, ta meni bi to bila čast. Dan koji neću zaboraviti dok sam živa. Prolazila sam Vukovarskim ulicama, obližnjim poljima, kukuruzištem…hangarima Veleprometa, bolnicom, Ovčarom i to sve u društvu osobe koja je to doživjela, nastradala i preživjela. Ovdje je zrak drugačiji, iako se više ne vidi, zemlja po kojoj hodam natopljena je krvlju. Ovdje su razdvajali ljude, starce, ženu, djecu, u ovom hangaru su ih mučili i zlostavljali, u ovoj ulici mi je poginuo prijatelj, u ovaj bunar su bacili susjednu obitelj…a ovdje me pogodila granata… Takvi detalji, takvi opisi kao da se dogodilo jučer a ne prije 20-tak godina. Srce mi je bilo stisnuto od bola, a u isto vrijeme i nekako ponosno, na njihovu snagu, njihovu vjeru, koliko su samo izdržali, koliko su podnijeli za sve nas. Kako je dan odmicao opisi su bivali sve teži, a onda me naprosto šokirao. Pogledaj me, sve su mi oduzeli, obje noge, ruku, mladost, budućnost za obitelj i djecu, ali jedno im nisam dao. Nisu mi uzeli dušu! Trudili su se, sve su učinili da je izgubim, ali nisu uspjeli, nisu postigli da ih zamrzim, sve sam im oprostio. Trebalo mi je vremena, ali sve sam oprostio! U meni šok. Kako oprostiti neoprostivo?! Bože moj, koja veličina tog čovjeka, tog branitelja, koja dubina vjere, koje sjedinjenje s raspetim Isusom?! Koja odgovornost za moj život. Koje mi je to osvještenje bilo! Za moj život, za moju slobodu, za moju školu, za moj fakultet, za proljetne kavice s prijateljima na Trgu, ugodno ljetovanje na Jadranu, za moj posao, za moje volontiranje, na kraju krajeva i za moju Afriku i moj rad tamo prolivena je krv. Kako bi ja mogla činiti što želim. I to ne nekoliko kapljica. Prolivene su rijeke krvi. Bog je od njega zatražio ogromnu, ali ogromnu žrtvu i on ju je prihvatio i prihvaća ju i dalje, nastavljajući živjeti u ljubavi i miru. Moj branitelj, moj heroj na kojega me Bog često podsjeti kada mi je potreban primjer kako i do koje mjere ljubiti bližnjega svoga. Jer Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje. A on je to do kraja ispoštovao. Zahvalna sam Bogu za svakog pojedinog branitelja, za svaku njihovu žrtvu. Dječjim rječnikom zahvalna sam do neba i nazad što je isprepleo naše životne putove, što sam upoznala Marijana jer on je moj branitelj. Pitam se, kako da njemu i svima koji su izgubili živote štiteći i braneći mene i moje bližnje na ovom svijetu zahvalim?! Jedino da po uzoru na Isusa, po uzoru na njih, svakodnevno dajem svoj život na raspolaganje, štiteći i braneći najslabije, s ljubavlju dovodeći Bogu sve koje nam On šalje.

                                                                                                      s. Ivančica