Pod geslom „Najsvetiji lik si nam“, organizirano je hodočašće đakovačko-osječke nadbiskupije blaženom Alojziju Stepincu u Krašić i Zagrebačku katedralu povodom 120 godine njegova rođenja i 20 godine proglašenja bleženim. Ovom velikom i važnom hodočašću pridržile smo se i mi sestre iz zajednica s područja nadbiskupije. Teški vremenski uvijeti, ledena kiša koja je tih dana zahvatila cijelu Hrvatsku pa i naše krajeve nisu nas omeli da se uputimo našem bleženiku,a vjerujemomo uskoro svecu katoličke crkve Alojziju Stepincu.
Ledeno jutro, štropot snijega pod čizmama razbijali su jutranju tišinu dok su se hodočasnici polako skupljali ispred naše župne crkve Uzvišenja Svetoga Križa. Odmah na početku puta izmolili smo radosno otajstvo krunice da nas i sve hodočasnike prati zagovor naše Nebeske Majke i blaženog Alojzija Stepinca. U autobusu je dogovoreno da ne idemo u Krašić jer će biti velika gužva, te zbog velike količine snijega vjerojatno ne bi se uspjeli probiti do crkve. U Zagreb smo stigli u prijepodnevnim satima, kako nismo išli u Krašić uputili smo se u Zagrebačku katedralu gdje još nije bila gužva da u miru, pohodimo blaženikov grob i pomolimo se na nakane koje je svatko od nas nosio u svome srcu. Dok smo se molile rijeke hodočasnika su se slijevale, kako hodočasnika naše nadbiskupije koji su odustali od posjeta Krašiću tako i hodočasnika iz Hercegovine koji su zajedno sa svojim biskupom imali svetu misu u prijepodnevnim satima.
Naš službeni program, zajednička pobožnost kao duhovni uvod u misno slavlje započeo je u 14,30 sati. Pobožnost je predvodio i animirao, zajedno s katedralnim i konkatedralnim zborom iz Đakova i Osijeka, mons. Ivan Ćurić. Zajednička pobožnost u zagrebačkoj katedrali, čija je zaštitnica Marija na nebo uznesena, započela je zazivom i pjesmom Gospi od Kamenitih vrata, zaštitnici grada Zagreba. Izmolivši Stepinčevu molitvu Gospi za Hrvatsku, svi su hodočasnici zazvali Marijine naslove iz pet većih svetišta u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji (Aljmaš, Dragotin, Ilača, Šumanovci, Gospe Brze Pomoći u Slav. Brodu). Nakon spomena događaja Stepinčeve beatifikacije 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici sav narod prihvatio je pjesmu Krist na žalu, s osjećajima duboke zahvalnosti i blizine pape sv. Ivana Pavla II. Molitvenim zazivima Blaženikovih litanija uz poklik „Budi hvaljeno Božje ime po tebi!“ te čitanjem odlomka Blaženikove oporuke zaključena je pobožnost prije misnoga slavlja.
Svečanu hodočasničku sv. Misu predvodio je nadbiskup Đuro Hranić, u koncelebraciji nadbiskupa u miru Marina Srakića, pomoćnog zagrebačkog biskupa Mije Gorskog te svećenika-hodočasnika i nekolicine svećenika koji su na službama u gradu Zagrebu. Dok se ulazna procesija ministranata, bogoslova, svećenika i biskupâ uspinjala do oltara, katedralom je odzvanjalo pjevanje svih okupljenih: „Tvoj, Stepinče, zagovor, milost nam je, dika! Moli za nas, vodi nas k slavi nebesnika!“
Dobrodošlicu okupljenim hodočasnicima u ime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića uputio je pomoćni biskup Mijo Gorski riječima: „Sve vas najsrdačnije pozdravljam na vašem hodočašću na grob blaženog Stepinca. Ovu katedralu nazivamo i Stepinčevom, jer otkako je njegov grob ovdje, i kako je proglašen blaženim, ona postaje sve punija, sve brojnija posjetiteljima i onima koji hodočaste i traže zagovor bl. Alojzija. Tisuće ovdje dolaze, ali ovo vaše hodočašće je jedinstveno i impresivno jer vjerojatno nikada iz jedne biskupije nije toliki broj hodočasnika u jednom trenutku pristupio u ovaj prostor. Ono je impresivno jer baš svojim brojem pokazujete kako nije nestala vjera. Slavoniju su poharale razne horde, opustošile, opljačkale, svakakva zla su je pogodila, ali nisu uspjeli satrti vjeru u jednoga Boga, i upravo tu vjeru svojom nazočnošću i svojim brojem vi svjedočite. Vi svjedočite još jednu važnu stvar – da je Stepinac svet! Jer ne biste bili ovdje kad ne biste u to vjerovali, a vjera naroda je neprevarljiva. Ono što vjerni puk kršćanski nosi i osjeća u srcu – ne može prevariti, zato je vaše hodočašće najbolji prilog proglašenju bl. Alojzija Stepinca svetim!“
Nakon uvodnog pozdrva pomćnog biskupa Mije Gorskog, svečano euharsistijsko slavlje nastavio je naš nabiskup, mons Đuro Hranić.
U propovijedi tumačeći Isusove riječi o pšeničnom zrnu koje donosi obilat rod samo ako umre, nadbiskup je na početku homilije istaknuo kako u svjetlu ove riječi danas promatramo i mučeništvo bl. Stepinca i njegovu spremnost „Radije umrijeti, negoli popustiti“ komunističkoj vlasti. „Ta ga je vlast najprije zatvorila i tako mu onemogućila vršenje njegove službe zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita, potom je na montiranom političkom procesu lažnim optužbama nad njim izvršila moralno ubojstvo i osudila ga na dugogodišnju robiju i gubitak političkih i građanskih prava, te napokon, nasiljem iz mržnje prema kršćanskoj vjeri i Katoličkoj Crkvi, toksičnim supstancama odnosno trovanjem izazvala njegovu prijevremenu smrt. A da bi sve to prikrila te spriječila da Blaženik umre u zatvoru, kao mučenik pred licem domaće i međunarodne javnosti, pustila ga je da umre u kućnom pritvoru u svom rodnom Krašiću“, rekao je nadbiskup Đuro, dodavši kako u svjetlu tih Isusovih riječi prepoznajemo također veličinu mučeničkog svjedočanstva i tolikih drugih hrvatskih mučenika komunističkog režima: bl. Miroslava Bulešića i brojnih svećenika, bogoslova, časnih sestara i vjernika laika, među kojima je bilo i 30-ak svećenika te preko 20 tisuća vjernika Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Nadbiskup je istaknuo kako nam iskustvo pokazuje: Želim li sačuvati svoj život, svoju komotnost i slobodu, svoj izgled i zdravlje, te ne želim prihvatiti obaveze; ne želim djecu, pa čak niti muža, odnosno ženu; i čuvam svoju neovisnost; pazim da se ne istrošim; pazim na svoj fizički izgled – na kraju ostajem sam. A vitalnost, snaga, mladost, komotnost koje sam htio zadržati i sačuvati, ipak s godinama nestaju. Od mene i od mojega života ostaje samo onaj dio i samo onoliko koliko sam darovao drugima: ostaju životi moje djece i unučadi, ostaju plodovi mojega odricanja, rada i nastojanja, a iznad svega, ostaje drugima darovana dobrota i ljubav. Ono što sam darivao i poklanjao, što je palo u zemlju i umrlo, čega sam se odrekao, to je postalo životno i donijelo mnogo roda, a ono što sam sebično čuvao to je zauvijek nestalo i propalo.
„Blaženi Alojzije Stepinac pokazuje da je ono što je u našim ljudskim očima poraz i neuspjeh, u stvari najviši oblik očitovanja hrabrosti i moralne snage. Njegovo proglašenje blaženim i ovo naše današnje hodočašće koje je pokrenulo tolike ljude, pokazuju da zadnju riječ ne mogu imati nepravda, laž, zlo i nasilje, nego da uvijek pobjeđuju istina, dobrota, pravda i ljubav“, naglasio je nadbiskup, dodavši kako će još uvijek prisutni ostaci komunističkog režima na našim prostorima izdahnuti nakon što blaženi Stepinac bude proglašen svetim, jer iako je pravda teško dostižna – uvijek pobjeđuje.
Podsjetivši na Stepinčevo geslo – „U tebe se, Gospodine, uzdam“, nadbiskup je potaknuo na molitvu za sve članove našega i drugih naroda, da nam pouzdanje u Isusa Krista raspetoga i uskrsloga bude izvor snage za nutarnju pribranost i mir, za žrtvu iz ljubavi i onda kad ta ljubav umjesto na zahvalnost, prihvaćanje i uzdarje nailazi na ravnodušnost, na iskorištavanje, pa čak i na ismijavanje, ruganje i razapinjanje. „Budimo dostojni nasljedovatelji bl. Stepinca u svom osobnom, bračnom, obiteljskom, profesionalnom i društvenom životu. Draga braćo svećenici, u našem blaženom metropolitu imamo izvrstan primjer nesebične, zauzete, hrabre i postojane pastirske dobrote i ljubavi, vjerne sve do mučeništva“, istaknuo je nadbiskup Hranić.
Pred kraj misnoga slavlja nadbiskup Hranić uputio se do Blaženikova groba, gdje je predvodio molitvu za obnovu i vjernost krsnom savezu. Zajedno s nadbiskupom, molitvu, poznatu kao „Molitva krsnoga poziva“, klečeći su izrekli svi nazočni, posvješćujući si kako se nalaze u „duhovnom srcu“ svoje domovine, uz grob mučenika bl. Alojzija, te uz grobove ostalih zagrebačkih nadbiskupâ, među njima kardinala Franje Šepera, rođenoga u Osijeku te sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića.
Prije završnoga blagoslova nadbiskup Hranić uputio je zahvalu svim hodočasnicima – vjernicima, svećenicima i časnim sestrama. Još je jednom izrazio radost zbog odaziva i hrabrosti za sudjelovanje na hodočašću, što na neki način pokazuje vrijednost i dobrotu vjernika, koji su radost svojih biskupa i svećenika, ali i vrijednost i dobrotu svećenika, koji su radost svojim vjernicima. Spomenuo je nadbiskup i posebnu požrtvovnost onih koji su zbog velikoga mnoštva hodočasnika morali ostati pred katedralom te ih pozvao da i oni poslije mise pristupe do Kardinalova groba u katedralnoj apsidi.
I poslije misnoga slavlja nastavio se ophod velikoga broja hodočasnika koji su pristupali do groba bl. Alojzija, upravljajući mu svoje molitve i zahvale za zagovor. Radosne što smo bile dionice ovoga velikoga Hodočašća naše nadbiskupije uputile smo se radosne kući sa molitvom da blaženi Stepinac čim prije bude svetac naše katoličke crkve.
Proredila: s. Danijela Jukić