Vraćajući se iz župe Onokovci gdje je upravo završila radionica adventskih vijenaca u narodnom klubu jer Crkvenih prostorija tamo nemamo razmišljam koliko će djece doći u Turi Remetu u naš budući dom koji gradimo. Kuda smo hodale svima smo govorile i pozivale djecu na radionicu. U petak navečer naši majstori su sklepali stol i 2 klupe i u budućoj kuhinji treba se održati adventska radionica. Snijeg pada nevjerojatnom jačinom i brinem se dali će tko uopće doći?! Zbog snijega i leda na cesti punoj rupa tj. bolje rečeno kratera stižem 2 sekunde prije početka, a čeka me s.Jožica i hrpa djece, gledam našu toplu kuhinju opremljenu s peći i kotao s radijatorima. Nikakvog namještaja još nema, ni pločica ni sudopera, ali peć na drva i toplinu u prostoru imamo. Oko srca se zapalila i dodatna vatra kada su djeca počela vikati gledajući kroz prozor stiže još djece. Govorim s.Jožici, ova naša kuća koja se gradi najednom izgleda malenom, pa gdje će svi stati. Bogu hvala! Našim budućim domom odzvanjao je smijeh i miris zimzelenih grančica s kojima smo ukrašavali vijence. Par tjedana prije toga sakupljali smo češere po šumi i sada ih upotrebljavamo kao ukrase za naše vijence. Zanimljiva su i vesela naša djeca. Kada smo skupljali češere u šumi u jednom trenutku su odlučili pokazati mi da se može sanjkati i bez snijega samo treba veliko brdo i puno lišća. Moj trud da im objasnim da nije potrebno to demonstrirati nije urodio plodom. Stigli su nazad do crkve u blatu od glave do pete. Svi u jednom komadu i bez većih ozljeda, što nije bilo lagano postići. Mame su me samo pogledale sa širom otvorenim očima, a ja sam ih uz ispriku zamolila da ubuduće šalju djecu na vjeronauk u staroj odjeći. Napravili smo lijepe adventske vijence. Veselju nije bilo kraja, bilo nas je preko 30! Doduše svi smo bili bijeli od prašine, naime naša kuća je još jedno veliko gradilište. Po odlasku nekoliko djece je pogledalo svoje jakne koje su pale na pod, hlače s kojima su klečali na podu, ta prašina se nije dala stresti a vodu u kući još nemamo. Veliki upitnici u očima su im se pojavili i saznanje da će im ubrzo doma očitati lekciju kakvi su to došli. Sjetila sam se svoga kumčeta Filipa dok je bio mali i dok sam ga vraćala mami da smo znali stajati pred vratima a on bi govorio: mama će sad vikati na nas. Sav sam prljav ili ogreban ili…Filipe, ja preuzimam odgovornost. Djeci sam također sada rekla: kad mame krenu vikati pozdravite ih u moje ime. Drugi dan, prva adventna nedjelja ljudi kažu bila je povijesna za naše selo. Nikada toliko adventskih vijenaca nije donešeno na blagoslov. A i mame nisu vikale, zahvaljivale su se kažu djeca su presretna. Klupe su bile popunjene do posljednjeg mjesta a dio naših vjernika u šoku jer je stiglo i puno grkokatoličke i pravoslavne djece koji su dan ranije prisustvovali radionici. Njihove obitelji su neprakticirujući vjernici i redom vrlo potrebite obitelji koje smo upoznale preko našeg apostolata. Većina vjernika je bila radosna što je naša Crkva tako ispunjena i što će se toliko djece svakodnevno moliti uz izrađene vijence i pripremati put Isusu u njihove domove. Oni koji su farizejski prigovarali što ta pravoslavna djeca tu rade i zašto zauzimaju njihova mjesta u klupama. E, s njima trebamo još raditi kako bi postali prava katolička zajednica koja je otvorena i spremna prihvatiti svakoga tko iskreno traži Boga. Gledam za vrijeme sv.Mise 15 godišnju djevojčicu iz neprakticirajuće pravoslavne obitelji koja je na dječjim kolicima dovukla po snijegu svoju 10 godišnju sestru koja ne može hodati prešavši tako preko 2 km. Normalnih dječjih invalidskih kolica oni nemaju. Koji trud su morale i jedna i druga uložiti da dođu do Isusa. Kada je svećenik blagoslivljao adventske vijence koje su one same dan ranije napravile njihove oči su se toliko sjajile, toliko su bile sretne. Pustite malene k meni, jer takvih je Kraljevstvo nebesko…uistinu takvih je Kraljevstvo nebesko.
Trenutno smo u pripremama Božićne priredbe koja se treba održati u crkvi. Prvo su me morile brige dali ću imati dovoljno djece da pokriju potrebne uloge a sada mi se vrti u glavi jer nemam dovoljno teksta za svu djecu koja hoće sudjelovati. Tako da uz pomoć jedne župljanke dodajemo za manju djecu recitacije na kraju predstave. Zanimljivo je bilo u nedjelju na probi ˝zbora˝. 1 rimokatolička djevojčica, 3 grkokatoličke i 2 pravoslavne. S tim da je njih prvo baka odvela na sv.Misu u Pravoslavnu crkvu a potom su malene dotrčale na probu. Inače te dvije seke su od početka ove školske godine redovite u dolascima na vjeronauk. Kaže baka pa neće ih sestre ništa loše učiti, neka idu kada hoće. Bog je uistinu nenadmašiv kada želi nekoga privući k sebi. Za vrijeme posljednjeg vjeronauka počeo je padati snijeg. Kako smo imali i probu za predstavu djeca su bila u crkvi skoro 2h. U tom vremenu puno snijega je napadalo. Poslala sam ih doma a ja sam otišla u potkrovlje po materijale od kojih s.Jožica treba sašiti kostime za predstavu. Dobro da zna lijepo šivati inače bi bili u velikim problemima, jer tu nikakvih kostima i platna nema. Kada sam otvorila vrata sakristije naša djeca su stajala jedan do drugoga u liniji ko vojnici s grudama u rukama. Od glave do pete sam bila u snijegu a sakristija kao da ju je vihor zameo, puna snijega. Počela sam vikati pa dobro ja sam mislila da vi mene volite. Dobila sam odgovor daaa, volimo vas i zato vas grudamo i nova serija je počela. No uzvratila sam im istom mjerom a doma sam stigla potpuno mokra. A i djeca su bila sva u snijegu. Dobro da mame nisu bile u blizini. Oko crkve je odzvanjao dječji smijeh uz grudanje i pritom je prišla jedna djevojčica i tražila dopuštenje da bi i ona odsada dolazila kod nas na vjeronauk. Bogu hvala, Isus je privukao još jednu dušu bliže k sebi. Drugi dan svi su došli na sv.Misu tako da se nisu razboljeli. Drage sestre molim vas molite se za našu djecu da odrastaju u vjeri, radosti i miru a i za njihove mame da strpljivo podnose naše aktivnosti.