U nedjelju smo proslavili u Osijeku jubileje redovničkog života naših sestara: s. Martine, s. Danice, s. Marije, s. Nade, s. Viktorije, s. Hermengilde, s. Dobroslave, s. Benigne i s. Dobroslave – 25, 50 i 60 godina redovničkog poziva.
Proslava jubileja ostvaruje se u srcu svake sestre u njenom osobnom životu. U tišini svoje duše ona slavi sa svojim zaručnikom godine ljubavi i vjernosti. A vanjska proslava bila je na završetku duhovnih vježbi u Osijeku. Svetu misu slavio je p. Mihovil Filipović te je imao prigodnu propovijed o identitetu redovnice. Čitanja za taj dan čudesno su se poklopila. Otac je priredio pravu raskošnu feštu za svoje zaručnice – sestre – u prispodobi o milosrdnom Ocu i izgubljenom sinu. Prispodoba nam govori kakav je Bog. Mi smo uvijek njegova ljubljena djeca, što god mi radili nikad ne prestajemo biti njegovo dijete, on nas čeka i prima. Otac nebeski čuva naš identitet – dostojanstvo svojih sinova i kćeri i onda kad se mi sami degradiramo. O tome nam svjedoči ova prispodoba. Sin se vraća u kuću očevu i kaže: Primi me kao jednog od svojih najamnika. A Otac mu daje haljinu kićenu, prsten i sandale, sve ono što je vlasništvo sinova. Razmišljali smo dalje o identitetu redovnice. Taj identitet primile smo po krštenju i dalje se razvija po zavjetima. Identitet zaručnice, učenice i majke. Kako je divno rasti u tome identitetu, produbljivati odnos ljubavi prema Ocu, Sinu I Duhu Svetomu. Ulazimo sve dublje u otajstvo Božje ljubavi po molitvi i služenju. To otajstvo je oku sakriveno, ali kada ga jednom kušaš, osjetiš kako je isprazno sve bogatstvo i slava svijeta, i želiš prodati sve kako bi dobila to dragocjeno blago. To je bit svakog redovničkog poziva.
Redovnica treba biti svjedok o ljepoti identiteta svakog kršćanina koje je u naše vrijeme često poljuljano u mnogim srcima. Pozvana je surađivati s Kristom u liječenju izranjenih srdaca.
To su kroz svoje godine redovništva nastojale ostvariti naše sestre tamo gdje su živjele i služile.
