IMG-20210920-WA0000 (1)

Otvori nam srce za potrebite

Mjesec je rujan, mjesec posvećen svetom Vinku Paulskom. Po njemu je Bog bio blizak svakom „siromašnom nevoljniku“.  Mi smo je od njega po majci Leopoldini primile kao dar karizmu služenja siromašnima. Dar je to koji obvezuje. Po njemu nam je darovno da u svima potrebnima gledamo samoga Isusa koji se u njihov lik prerušio da bismo mu mogli iskazati svoju ljubav ovdje na zemlji. Puno je potrebnih oko nas. Mi sami u zajednici, jedna za drugu, uvijek iznova možemo iskazivati ljubav u svakodnevnom životu. Da bi tu međusobno ljubav mogle živjeti potrebno je ne zadržavati se samo na svojim potrebama nego svoj pogled često podići i dalje izvan svoje zajednice i uočiti i druge potrebne. Po tome pogledu i naša međusobna ljubav bit će snažnija i životnija. Svakim iskorakom naša međusobna ljubav dobit će vjetar u leđa i onaj jasni i svježi dah prisutnosti Duha Svetoga. Slaveći blagdan svetoga Vinka trebamo uvijek iznova preispitati svoje djelovanje, otvoriti svoje srce za potrebite.

Jednu od takvih skupina „potrebnih“ susrećemo na glavnom zagrebačkom kolodvoru. Taj odlazak na kolodvor iskorak je udruge laika kojoj smo se i mi pridružile. Radi korone su odlučili izaći na ulice da bi pomoć donijeli direktno među njih. Providnost je to koja nas je tamo odvela. Svaki utorak grupa od stotinjak beskućnika okupi se na kolodvoru čekajući na pomoć. Taj odlazak među njih otvara jedna vrata koja se nigdje drugdje ne mogu otvoriti. Vrata u svijet ljudi koji su u životu došli do kraja a moraju nastaviti živjeti. Tu se susreće nesigurnost, osamljenost utopljena u alkoholu, krivnja, suze, smijeh… Pred očima su mi sada njihova lica, njihove oči koje su izmučene od svega što nose i sami si ne mogu pomoći. Oni jako reagiraju na pojavu redovnica. U uniformi smo, uočljive smo. Pristupaju, traže i pitaju. Žele pažnju, i spremni su boriti se za nju. Primaju oni svaku vrstu pomoći, ali najviše žele i trebaju da ih netko sasluša i da osjete da su važni, da ih se susretne s poštovanjem. Na tome području su ranjeni i potrebno je paziti da ih se ne povrijedi. Poseban je i način komunikacije s njima. Spretni su oni, osjete ako si nesigurna. Ljudi su to koji su prekaljeni životom na ulici. Ima ih sa svih strana. Ako ideš k njima na način koji nije pravi naići ćeš na, blago rečeno, zatvorena vrata. S ulice se oni ne žele maknuti jer im daje bar neki privid slobode i lijeka njihovoj osamljenosti. Taj svoj jad drugačije ne mogu izdržati. Puno je među njima osoba koji su živjeli dobro uređenim životom. Neotplaćeni kredit, problemi na poslu i psihička labilnost doveli su do loma koji se ne da zaliječiti. Što se sve od njih za jednu večer može čuti! Rijeka nevolje. Većinu njih sada poznajemo i prepoznajemo u gradu. Zoran, Hrvoje, doktorica, Vera, Stipo….iza ovih imena stoji puno toga. Među njima je i jedan mladić iz Bosne koji je imao prometnu nesreću u kojoj je on bio vozač a njegova mlađa sestra je poginula. To nije uspio preboljeti. Svaki put kad se vidimo to je tema razgovora… Među njima je i jedan Petar koji izgleda i odijeva se kao rok pjevač. Duga kosa, kožna jakna, mršav, ispijen… on ima obitelj negdje u Njemačkoj, ženu i djecu. Od uličnog života izgleda na rubu svega, očaja, nade, osamljenosti….Jako želi pričati o svemu, i čudi se pitanjima, čudi se tome kako mi živimo i „ne znamo ništa“. Ne znamo toliko važnih stvari koje se na ulici žive svakodnevno.

Ovi naši dragi ljudi s ulice žive i spavaju po potleušicama grada Zagreba. To su klupe u parkovima, tramvaji, stare garaže, javni wc-i, stari i nefunkcionalni vagoni ali i oni koji se koriste, iz kojih ih policija ujutro istjera vani, stare napuštene zgrade kojih po Zagrebu ima dosta. Za svakoga od njih volonteri nekako ispitaju gdje mu je mjesto gdje se zadržava i prespava. U smještaj koji im je grad organizirao oni ne žele ići. To doživljavaju kao zatvor. „Tamo nam sve oduzmu“ kažu oni. Oduzme im se 800 kn pomoći koje dobiju od grada, oduzme im se mogućnost kretanja a dobiju smještaj i hranu. Potucajući se po gradu sakupljaju boce, smrzavaju se, kradu, idu u pučke kuhinje i bar nisu gladni, imaju prijatelje, kupuju si od tih novaca ono što sami žele. Susreću puno ljudi, poznaju svaki kutak svoga kvarta u kojemu su se „smjestili“.  Neki se čak i zaruče. Prošli utorak Vera nas je izvijestila da se zaručila. Sretni osmijeh je na njenom licu. I prsten. Potreba je to za pripadnosti. I ona sada ima nekoga, nije sama. I lijepo se obukla, čista, uredna.

Svaki utorak idemo na kolodvor zajedno s članovima i volonterima udruge „Savao“.  Članovi udruge s radošću su nas prihvatili jer zajedno možemo učiniti puno više. Do sada su beskućnici dobivali i kuhani obrok ali trenutno se nema gdje skuhati. Mi skuhamo čaj i kavu. Volonteri pripreme paketić hrane koje mogu ponijeti sa sobom i sendviče koje mogu odmah pojesti. Pored podijele hrane posebna se pažnja daje razgovoru s njima. Tako saznamo što trebaju. I to im se onda pokuša nabaviti. Najteže je riješiti bolesti. Nemaju liječnika, nemaju dijagnoze, ne piju terapiju. Edemi na nogama, nezbrinute rane, respiratorne infekcije. To je područje među njima je nepokriveno a za neke zdravstvene poteškoće vidi se da bi se moglo pomoći. Nakon utorka uvijek su mi pred očima oni. I mi. Što sve oni nemaju a mi imamo, i kako im možemo pomoći.

                                                                                                             s. Jelica Jukić