Hvaljen Isus i Marija! Srdačan pozdrav!
S obzirom na moj nedavni ulazak u postulaturu, red je da vam se barem ukratko predstavim. Ali prvo se želim zahvaliti svakoj sestri ponaosob na molitvi i podršci. Ljubav i zahvalnost ne mogu predočiti riječima, te molim Gospodina da vam uzvrati za svu vašu dobrotu.
Ime mi je Marina. Dolazim iz okolice Vinkovaca, ravničarskog grada na rijeci Bosut. Mislim da je Otac naš nebeski uvidio da Družbi fali malo i slavonske krvi, pa je odlučio i tu da zabaci svoju mrežu. Iako se nadam još mnogobrojnom ulovu sa sigurnošću mogu reći da je jednu ribu nepovratno osvojio. Stoga ću se potrudit da vam u kratkim crtama iznesem put svoga poziva.
Kada gledam u prošlost, vidim da je dijete u meni bilo svjesno toga poziva. Definitivno više nego odrasla ja. Sjećam se nekog nutarnjeg saznanja, iako ga ne mogu objasniti, da je to moja budućnost. Jedini opis toga koji mi pada na pamet je; ‘ Znati nešto, a isto ti je skriveno ‘.
Kako sam odrastala tako je buka svijeta polako zaglušivala taj poziv. Iako je Bog uvijek bio bitan u mome životu, kao tinejdžerica nisam ostala imuna na zamamnost lažnih užitaka koji su mladima ponuđeni na svakom koraku. Kao i mnogi mladi danas tražila sam svoj smisao i svrhu. Tražila sam nešto što će me ispuniti, nešto za što ću živjeti. Nažalost, danas je prema potrebama, premalo onih koji bi uputili izgubljene mlade duše gdje da nađu to ispunjenje. Nemoguće je za shvatiti da je to u Bogu, Bogu kojega ovaj svijet ne priznaje i kojega odbacuje jer se samo kao ideali nameću bezvrijedne i propadljive stvari ovog prolaznog svijeta. I zato je žalosno kad taj isti svijet osuđuje mladež zbog stvarnosti koju žive jer oni žive samo ono što znaju, isto ono što im je taj svijet nametnuo.
Kao i u prispodobi o izgubljenom sinu, moj Otac je bio strpljiv samnom i pustio me da lutam i istražujem. Htio je da uvidim sav prijevarni sjaj i stvarnu opasnost koja svakodnevno prijeti dušama da nepovratno budu izgubljene. Želio je da spoznam koliko treba biti budan, kako i najmanje popuštanje može jako skupo koštati. Ali više od svega, dopustio mi je da lutam jer ću tako uvidjeti da je jedino ispunjenje s Njime, da je sve drugo isprazno i da je pravi život u Njemu dok je sve ostalo samo puko preživljavanje bez smisla i svrhe. I znao je da ću nakon toga prodati sve kako bih došla do tog neprocijenjivog bisera.
Tako je moj Otac, budno me prateći i štiteći, čekao strpljivo da ja dođem Njemu, da kod Njega potražim svoju svrhu. I da, tražila sam uporno, godinama, ne odustajući. Svakim korakom što sam Mu bila bliže, sve više je zaposjedao moje srce. I kad je došlo vrijeme, kad je On postao ono jedino bitno u mome srcu, kada mi je jedina želja bila samo da Mu služim, tad mi je objavio svoju volju. Napokon se taj poziv, naslućivan još u djetinjstvu, pretvorio u sigurnu spoznaju i više nije bilo nikakve sumnje u to gdje mi je mjesto. U jednom jedinom čudesnom trenutku sve mi je bilo otkriveno, Božje svjetlo me ispunilo i obznanilo mi svoje naume sa mnom. Iako moj razum nije shvaćao, i još uvijek teško shvaća, kako baš mene Bog blagoslivlje takvim darom, moj duh nije ni na tren posumnjao i znao je da će tako biti i sav radostan digao se u neslućene visine. Ispunjenost tom spoznajom i otkrićem svoje svrhe, nešto je što se definitivno riječima ne da opisati. To je radost iznad koje je samo radost koju imamo kada smo u Bogu.
Premda mi je obznanio svoju volju, ipak u tome nije bilo nikakve, da se tako izrazim, prisile. Sama Njegova blagost se očitovala u tome i jasnoća da je odluka samo na meni i da slobodno mogu reći ne. Ali moje srce zna da nigdje ne bi našlo veće ispunjenje i da jedino živi kako bi bilo u službi svome Bogu. I zna da Njemu ni u čemu ne može reći ne, da će za Njega sve dati i žrtvovati. Za mene to nije izbor, nego jedini put.
Sad kada sam tu gdje me On želi, nakon što sam rekla to veliko DA, sad je vrijeme da Mu svaki dan iznova to potvrđujem. Da Mu se poput svoje bezgrešne Majke, bez čije pomoći ne bih ni bila tu, svaki dan stavljam na raspolaganje. Vjerujući u Marijin moćni zagovor i zaštitu, mogu se samo nadati da ću opravdati povjerenje koje mi je moj Otac iskazao i da ću napredovati kako bih jednog dana, uz Božji blagoslov, mogla odgovorno izvršavati službu koju mi je namijenio. Evo, Bože, službenice tvoje. Samo neka bude po volji Tvojoj.
Postulantica Marina