Oni dođu na terapiju svakih mjesec dana i već sam ih dobro upoznala. Zapamtila sam ih po osmijehu, nekoj vedrini koju nose u sebi i unose u prostoriju u koju uđu. Mama dovede svoga sina na injekciju hormona. Jedni su od mnogi koji prolaze kroz ambulantu. Ali ipak su mi posebni. On ima 16 – tak godina. Tijelo mu je maleno i nepravilno zgrčeno. Tako je od rođenja. Dijete je sa posebnim potrebama. Sa zaista velikim i posebnim potrebama. Jer „doktori su rekli da neće hodati, devet operacija smo prošli “ govori njegova mama. Ali on, Samir ipak hoda i trenira karate i osvaja medalje. Nemoguće je to objasniti kako je nešto lijepo u toj priči njihovoj, o velikim uspjesima bolesnog dječaka , koji trenira i koji se ne predaje. A nije mu lako niti hodati. Kako su to uspjeli pitala sam se, da su toliko simpatični i rado s njima pričaš i slušaš sve o bolesti. Iako je bolest teška oni kao pacijenti nisu teški. „To je meni tako Bog dao“ kaže njegova mama, muslimanka. Pitala sam je kako je to tako uspjela prihvatiti, životno prihvatiti, a ne samo teorijski, a sve drugo da trpi. „A što drugo, nego prihvatiti kad Bog daje!“ Znam kako bolest djeteta utječe na cijelu obitelj, kako se mame teško bore i nose sa bolestima svoje djece. To je posebna povezanost. Vidjela sam da majke jednostavno preuzmu tu bolest djeteta kao da su to one, poistovjete se. Zahvaljujući vjeri, molitvi, tako mi je rekla. „Ima on kolica, ali ja s njim polako, nek’ hoda, bolje je nego da je u kolicima.“ A da ne mora nositi pelenu napravila mu je posebne hlače sa nepropusnim dijelom koji je sama sašila. Samir ide u školu sa drugom djecom koja su isto sa posebnim potrebama. I tamo je jako lijepo prihvaćen. A kako i ne bi bio kad mama za svu djecu napravi medenu tortu koju mi je pokazala na mobitelu…ili pitu…Znam šta vole pa često odnesem svoj djeci, kaže. A sada u travnju svi dolaze kod mene na jedan dan. Ja kuham za sve, roditelje i djecu. Dolaze na izlet, druženje, igru, radost života sa prihvaćenim ograničenjima. Sjećam se majki koje su dovodile djecu na pregled u kojim je bio grč, ne snalaženja sa bolešću. A kod ove majke sve je puno života jer je vjerom i molitvom prihvatila križ svoj, križ teške bolesti. A sve ovo njeno prihvaćanje najljepši odjek ima na Samirovom licu, blaženo smirenom. Osmijeh nekoga tko zna da je prihvaćen i voljen takav kakav jest. To znači: prihvatiti križ svoj.
s. Jelica Jukić