Osvrt na propovijed
……. Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa”, glasila je središnja nit po kojoj se kretala homilija u vezi dobro nam poznatog evanđelja o svadbi u Kani Galilejskoj. Pater Dario Grbac, na detaljan je i iscrpan način svima predstavio slojevitost i dubinu ovog izvješća u kojem naša srca dolaze na pravu duhovnu pašu, pronalaze mir i novi smjerokaz u Marijinim poniznim riječima. “Što god vam rekne, učinite”. Ona je dobro znala da je nemoguće činiti sve što nam Gospodin Isus govori ako smo zapeli u jednom ograničenom, formalističkom, krutom pogledu na vjeru. Evanđelist nije bez razloga upotrijebio slikovit prikaz kamenih posuda za ritualno i skrupulozno čisćenje ruku i podlaktica po židovskom običaju. Njihov broj također govori o nekoj nesavršenosti staroga, potrebe za novim, i nevjerojatno se precizno poklapa sa skrivenim vremenskim okvirom ovog događaja. Ako pažljivije čitamo prvo poglavlje Ivanova Evanđelja, primijetit ćemo da započinje identičnim riječima kao i knjiga Postanka, da koristi ideju o danima, i da se svadba u Kani Galilejskoj odvija točno šesti dan, dan u kojem su stvoreni prvi ljudi, muškarac i žena, na sliku i priliku Božju. Nije li predivan paralelizam koji nas vodi u dubinu Isusove Riječi kada Mariju zove “Ženo” i kada ona prije svih prva primjećuje da vina nemaju, da su svi “zapeli” u starim, formalističnim i neodstatnim zakonima, da ih obavljaju kruta i kamena srca i da su svi potrebni Kristove intervencije… kolika je bila njezina uvjerenost i nada da će njezin Sin, unatoč tomu što ga požuruje i što nije došao njegov čas, ipak uslišiti molbu i svadbu blagosloviti novim vinom, svježinom kakva dolazi samo iz novoga srca, obnovljenog odnosa sa živim Bogom. On najviše brine za nutarnji stav srca kojim obavljamo sve dužnosti i službe, napose one duhovno-religioznog karaktera. Stoga nam je ovaj blagdan prava prilika da se obratimo i naučimo zajedno s Marijom moliti Gospodina iz dubine poniznog i žednog srca. Tada ćemo postati kao konobari koji hrabro i bez pogovora nose nešto za što i nisu sigurni kako će postati vinom, ravnatelju stola. I mi ćemo tada odlučno reagirati na Gospodnji glas u nama, čak i ako ne razumijemo ili ako nije došao “naš čas” da se u potpunosti ostavimo putova za koje ne možemo reći da su zaista Njegovi. U tome nek nas prati zagovor Bezgrešne i blagoslov medaljice koju radosno i u nadi nosimo oko vrata.
Štovatelj
