Već treću godinu za redom u organizaciji HKVRPP organiziran je od 13 do 20.7. ljetni kamp za mlade na Otoku Cresu pod vodstvom Marijinih sestara s. Slavice Tubak i s. Jelene Lončar. Ovoga puta tražilo se koje mjesto više, ali bilo je i onih koji su se odlučili pridružiti po drugi puta pa nam je naša s. Božana kuhala za 31 osobu i od srca joj hvala na tome. Na ovaj odmor s Gospodinom su krenuli mladi iz Vrhbosanske, Zagrebačke, ali i iz Đakovačko-osječke nadbiskupije. Radosna i raspjevana skupila se kompletna ekipa u Zagrebu kod katedrale i kroz pjesmu smo krenuli do cilja – do našeg prekrasnog otoka Cresa gdje su nas srdačno dočekali franjevci Konventualci s njihovim poglavarom samostana fra. Zdravkom Tubom. Prvi dan nam je prošao u upoznavanju i smještanju u kamp i završio s vrhuncem – euharistijom koju je kao i svakoga dana s nama radosno slavio don. Marko Jukić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, ekonom i prefekt u sjemeništu u Travniku. Ostali dani jako su brzo prošli, ali svaki je bio ispunjen različitim sadržajem i radionicama, iskustvima i promišljanjima svih sudionika ovoga kampa te slobodnim vremenom u kojemu je svatko za sebe mogao pronaći trenutak odmora, pa i sam kraj dana koji je završavao s molitvom. Tako smo u drugi dan krenuli s temom Vjera Božji dar čovjeku i čovjekov odgovor na Božji govor. Vjera danas – važnost u odnosu na stil života i izazove koje se nude mladima danas. Prožeti promišljanjima svakog dana našeg duhovnog voditelja don. Marka pa i ovog prvog, uplovili smo u prvi dan u radionice proučavajući živote nekih svetaca: sv. Vinka Paulskog – apostola milosrdne ljubavi, sv. Katarine Laboure – svetice tihog milosrđa, Majke Leopoldine Brandis – utemeljiteljice Marijinih sestara, sv. Ivana Bosca-sveca mladih, sv. Franje Asiškog-istinskog Isusovog sljedbenika te apostola sv. Jakova-gorljivog navjestitelja Kristove radosne vijesti. U drugom danu prolazili smo kroz teme koje su nas vodile u susret s Isusom koji donosi radost i mijenja život poput Samarijanke, Jerihonskog slijepca, Zakeja… A četvrtak je bio poseban dan prožet šutnjom i evanđeoskim tekstovima u kojima je svatko sebe mogao pronaći i poistovjetiti se s nekom od Isusovih prispodoba. Petak nas je vodio putem križa – znaka najsavršenije ljubavi. I šećer na kraju svih naših radionica i druženja bila je tema o pozivu, gdje su mladi mogli kroz različita svjedočanstva poznatih osoba – Elvira Tabakovića, Blanke Vlašić, Stipe Pletikose…; mogli prepoznati koliko je prekrasnih ljudi Bog dotaknuo i privukao ih konopcima svoje ljubavi.
Što reći na kraju, nego Gospodine, hvala ti na svim prekrasnim ljudima koji su bili dionici ove radosti, pjesme i novih iskustava, prijateljstava i druženja. Sve njih Gospodine blagoslovi i vodi svojim putem. Ti im budi snaga, radost i svjetlo u njihovom životnom putu da nikad ne odlutaju od tebe.
A kako su sudionici kampa doživjeli i proživjeli sve dane pročitajte u njihovim promišljanjima!
CRES 2015. – KAMP MLADIH
don Marko Jukić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije
Odmor je sastavni dio naše svakodnevice. Ljetovanje je gotovo postalo obvezni dio svih naših godišnjih planova i rasporeda, traži se najprije prikladna plaža s naravno još „prikladnijom“ zabavom. No postoje i oni koji traže nešto drugačije i nešto uzvišenije, nešto više.
Osmisliti svaki odmor, da bi se čovjek doista i odmorio, sve je teže. Iako velika većina ide na odmor unatoč tome da znaju da se na pravi način neće uspjeti odmoriti, neki ipak i uspiju u tome jer su svoj odmor osmislili onako zanjući tko ih zaista može odmoriti.
Isus je onaj koji se brine za svaki trenutak našeg života, za naše zdravlje ali i za svaki naš odmor. Isus zna da živimo u neprestanim napetostima i nemirima. On nam nudi svoj mir i svojom riječju želi i u naše dubine prenijeti svoje svjetlo, svoj optimizam i svoje potpuno povjerenje prema Ocu. Zato je odmor potrebno imati s Njim, uvijek, pa i kad smo još tako mladi.
Prisjetimo se Isusovih riječi poziva: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). “Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!” (Iv 7,37-38). Ti su pozivi sigurno bili upućeni i nama na ovom ljetnom kampu koji su i ovoga ljeta organizirale na otoku Cresu sestre Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice. Izmoreni svakodnevnim aktivnostima i životnim situacijama koje su bile tijekom cijele godine mladi su se kao i ranije odlučili sa sestrama doći na Cres kako bi pronašli mir i odmor duha i tijela. Sestre su me pozvale da im pomognem tumačiti Riječ koju nam je tih dana Gospodin uputio na razmišljanje, a koja nam je bila na odmor. Redovita predavanja na teme koje su aktualne mladima i kasnije veselim radionicama koje su se nastavljale na te teme, mladi su pokušali pronaći odgovore na ta za njih važna pitanja. Također u redovnim jutarnjim i večernjim molitvama, klanjanju, svetoj ispovijedi i na koncu redovitoj svečanoj Presvetoj Euharistiji svi smo imali odmor u Gospodinu. Nadati je se da smo nakon tog divnog iskustva i radosnog susreta s Gospodinom, odmoru u Njemu i međusobnog prijateljevanja, uspjeli zaista odmoriti se u Gospodinu i napiti se na nepresušnom izvoru Žive vode te da ćemo taj odmor nositi sa sobom do sljedeće godine, a da će drugi po nama zapravo tražiti toga istog odmora već sljedećeg ljeta na istom mjestu.
*********************
Puno sam puta iz raznih izvora slušala o ljetnim kampovima. Međutim, nikada nisam imala dovoljno hrbarosti uključiti se u nešto takvo. Velika je to promjena: novo društvo, nova lokacija, nove navike. I upravo sam iz tog razloga bila malo skeptična kada me s. Slavica Tubak pozvala da se priključim ljetnom kampu za mlade na otoku Cresu. Objasnila mi je da je to zapravo duhovna obnova za mlade koja se sastoji od svakodnevne molitve, sv.mise, radionica i slobodnog vremena. To mi se činio kao idealan odmor jer je uz Gospodina. Shvatila sam da to nije tipičan kamp, i iz tog sam razloga pristala. Što se ljetovanje bližilo to sam bila nestrpljvija i nemirnija. Bojala sam se kako ću se uklopiti jer nisam nikoga poznavala osim sestara. No, ubrzo je došao i taj 13. srpanj, vrhunac, dan polaska. Mjesto okupljanja za nas iz Zagreba bilo je ispred katedrale, gdje sam se odmah sprijateljila s grupom djevojaka koje su me srdačno primile. Odmah sam osjetila veliko olakšanje! Putem do samog otoka još sam bila jako uzbuđena i skeptična, ali brzo me prošlo. Svi smo mi mladi tamo došli s jednakim ciljem, a to je odmoriti se uz Gospodina i duhovno se obogatiti i obnoviti. Zato i jesmo svi tako brzo ‘kliknuli’. Već je prvi dan bio popraćen smijehom, pjesmom i veseljem. Posebno iznenađenje za sve nas bio je izrazito pristupačan, otvoren i predivan don Marko Jukić. On nas je bogatio brojnim duhovnim sadržajem, ali i svojom duhovitošću. Kroz tih 8 dana brojne su se stvari promijenile. Neki su počeli dublje živjeti vjeru, neki su počeli razmišljati o duhovnim zvanjima, a neki su se i zaljubili. Sve u svemu, bilo je to jedno prekrasno iskustvo koje bih svakako voljela ponoviti. Nije li prekrasna pomisao da se kroz takav odmor možemo približiti Gospodinu, upoznati predivne ljude i stvoriti prekrasne uspomene?! Ja to smatram darom i blagoslovom, a Vi?
Klara Pezelj, župa sv. Benedikta Blaškovec – Zagreb
***************************
Za mene je ljetovanje na Cresu bilo izvor novih iskustava za koje mogu reći da su me uistinu preobrazili i ostavili velik utisak na mene. Teško je započeti, ali najradije bih krenuo od same organizacije kampa. Čim sam od časne Jelene iz svoje župe načuo za ovakav tip ljetovanja i za sve stvari koje su u njega uključene, bio sam siguran da je to nešto za mene. Ispočetka sam znao da će to meni pasati, ali uistinu nisam očekivao da će biti tako dobro, da ću osjetiti takvu moć zajednice okupljene pred Svevišnjim, i onaj osjećaj nostalgije kojeg svi unatoč njegovom gorkom okusu na neki način volim osjetiti, jer nam govori kako je zaista vrijedilo to naše novo iskustvo. O organizaciji bih mogao pričati cijeli dan, ali da izdvojim par crta – prvo pohvaljujem odabir svećenika, don Marka Jukića, s kojim sam se našalio i napjevao kao s nikim u životu, koji ima tako dobre ispovijedi i propovijedi, onako baš iz srca. A o vicevima i konstantnom smijanju u njegovom društvu da ne govorim… Druga stvar koja me se posebno dojmila bila je raspored po kojem je tekao svaki dan… nije niti jedan bio isti, u svakom smo prošli kroz nešto novo, i kroz mise, i kroz klanjanja, pa kroz šutnju i posjete Benediktinkama do talent natjecanja i izleta do tako lijepih i značajnih mjesta na Cresu. Nisam siguran kako su sve to uspjele organizirati, ali od srca im hvala. Bio bih zaboravan i neumjesan kad se ne bih spomenuo kuhinje sestre Božane koja je bila ne samo ukusna, nego rađena s tolikom ljubavlju i srećom kakvu nisam do sad nikada još susreo. Jer ipak, kuhati za 30+ ljudi nije mala stvar!
Sve u svemu, ovakav tip ljetovanja mi je bio najbolji dosad i imam veliku želju ponoviti ga sljedeće godine. Za kraj još samo želim reći da sam se u jednom trenutku u vrtovima i maslenicima Franjevačkog samostana pod velom tisuća zvijezda zapitao jesam li ja sve ovo samo odsanjao… no ipak, moj daljnji život će pokazati otiske ovih predivnih iskustava, u to sam siguran!
Bernardo Kerečeni, župa Bezgrešnog začeća BDM, Malešnica – Zagreb
*********************
Obično kada mladi odlaze na nekakva druženja uglavnom se sve svodi na upoznavanje novih ljudi. To i nije daleko od istine, ali također se treba sjetiti i odmoriti, psihički i fizički, “napuniti baterije” za nadolazeće izazove. Međutim ovoga puta, vjerujem, većina nas došla je sa skroz drugim slikama o tih naših predivnih sedam dana, koje smo proveli u Kampu za mlade na Cresu ove godine. Možda nam je zato i trebalo malo duže da se na sve to priviknemo, da se opustimo. No, na kraju svega možemo se svi složiti da je ovo bilo stvarno jedno predivno, prekratko razdoblje. Meni je osobno bilo malo strano i pomalo sam se i bojala kako će izgledati život u samostanu sa 3 časne, svećenikom i hrpom djece iz različitih gradova i župa, ali sada kada sam to proživjela ne bih to iskustvo dala ni za što. Nije to bilo niti približno „uštogljeno“ kao što smo se možda bojali da će biti. Bilo je predivno, poučno, duhovno umirujuće, iskustveno potrebno i zauvijek zapamćeno ljetovanje sa svim tim mladima, sa časnim sestrama od kojih sumnjam da ima boljih te našim Markom. Možda se ekipa “pogodila” ili je možda jednostavno to takav kamp, kamp u koji se poželiš vratiti čim prije i sa čijim članovima odmah nakon povratka dogovaraš susrete te naravno povratak sljedeće godine na isto mjesto u otprilike isto vrijeme, ali na duže razdoblje. Nakon što smo se opustili i shvatili koliko je zapravo to bilo predivno počeli smo u stilu sa time i sudjelovati u radionicama, druženjima, zajedničkim misama i molitvama, zajedničkim pjevanjima, kupanjima, buđenjima, lijeganjima, kuhanjima, pranjima, pjesmama. Zapravo tih sedam dana bili smo samo mi, što zbog signala, što zbog predivnog vremena koje nismo željeli tratiti na život koji nas je čekao, a ako smo i imali potrebu za time uvijek su uz nas bile naše najdraže časne Bože(a)na, Slavica te Jelena, svećenik Marko uvijek spreman za razgovor i ispovijed te naravno mi jedni drugima. Na kraju svi smo shvatili koliko će nam ovakvo druženje nedostajati. Bilo je i nekih koji se nisu na to sve mogli priviknuti, ali što se povratak domovima bližio to smo se više opuštali i družili. Ministrirali smo, čitali i pjevali makar nam se to u tom nekom trenutku nije svidjelo ili smo se toga bojali, ali okruženje koje je vladalo nas je ohrabrilo na sve i pomoglo nam prijeći te prepreke, taj strah koji je ionako bio nepotreban. Na kraju smo se natjecali tko će ministrirati, tko će čitati, pjevati i zadnje dane se smijali i žalili što se nismo odmah usudili, sprijateljili, opustili, vjerovali. Sada su svi u svačijim molitvama, sjećanjima, srcima i mislima, sada smo zauvijek spojeni u Onome zbog kojeg smo se i sastali. Koliko god nam to na početku nije bio prvotni cilj. Zato smo zahvalni jedni drugima, našim kraljevskim časnim sestrama i carem od svećenika i na kraju Njemu. Nadamo se da ćemo se sljedeće godine okupiti u što većem broju, ali i da će nam se možda priključiti netko novi. Sada bar znamo kako bismo se lakše opustili i pomogli nekome tko je u situaciji kao i mi prijašnje godine.
Ana Barišić, Velika Gorica
****************************
Mislim da ću zauvijek pamtiti ovakav odlazak na more i ovakav susret s Gospodinom. Posebno mi je drago što sam išla jer mi to prvotno nije bilo u planu ljetnih praznika. Tek dan prije sestra me je upitala bi li htjela ići s njom na duhovni kamp na Cresu na koji ju je pozvala časna sestra Slavica. Inače mi nije problem sprijateljiti se s vršnjacima, ali bio je tu strah zbog svega nepoznatog. Ipak, već prvi dan svi smo se opustili i započeli druženje. Posebni ugođaj stvorili su opuštene, ali i strpljive za sve nas časne sestre Slavica, Jelena i Božana te pristupačan i raspjevan svećenik Marko Jukić. Svaki dan na Cresu bio je ispunjen Božjom prisutnošću i sva misna slavlja, molitve, krunice, klanjanja, edukativno-kreativne radionice, časoslovi i ispovijed posebno su me privukli Gospodinu. Razveselio me posjet samostanu Benediktinki i mogućnost razgovora s njima u kojemu sam uživala, te sve veće saznanje o njihovom redu. Isto tako zabavan, ali i zanimljiv bio je posjet Lubenicama i kupanje na prelijepoj plaži u Valunu. Zahvalila bih se novim prijateljima i drago mi je što sam upoznala tako divne ljude koji su mi uistinu uljepšali ovo ljeto te se nadam nekom ponovnom susretu. Ipak, najviše bih htjela zahvaliti Gospodinu koji nas je sve okupio, vodio i kao što Psalam 37 kaže: „Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i On će sve voditi.“
Bogu na hvalu i slavu!
Ivana Budrovac, župa sv. Josipa Radnika Osijek