Bozica-Gecevic-120x145

+ S. Katarina Božica Gečević (1937-2020)

      Rođena je 28.12.1937. godine u mjestu Janjevo (Kosovo)  od oca Antuna i majke Terezije rođ. Palić.  Pobožnoj, vrijednoj i potpuno otvorenoj životu obitelji  Gečević dobri Bog je podario desetero djece od kojih  se četvero (tri brata i jedna sestra) preselilo Gospodinu u ranom djetinjstvu.  Virus zvani tifus u to vrijeme nije štedio ni malu djecu. 

         Božica – s. Katarina po rođenju je četvrto dijete svojih roditelja. Djetinjstvo pa sve do svoje 16. godine  provela je u Janjevu okružena ljubavlju i pažnjom svojih roditelja, braće i sestara. Uvijek se rado sjećala tih dana provedenih u obiteljskom domu. Ponosna je bila na svoje korijene napose na roditelje koji su svojoj djeci dali pravi kršćanski odgoj i usadili im ljubav prema Crkvi i svome hrvatskom narodu.

         Otac Antun radio je neko vrijeme u jednoj firmi na Kosovu kao zidar. Kada mu je najstariji sin Paško počeo raditi u toj istoj firmi Antun se morao povući i ustupiti mjesto sinu. Da bi svojoj obitelji priskrbio sve što je potrebno za život  nije mu teško bilo nastaviti raditi kao nadničar. Majka Terezija vodila je domaćinstvo i brinula o svojoj djeci kojoj kako je znala reći s. Katarina nikada ništa nije nedostajalo.  U kući se redovito molila krunica i to na koljenima. Nije uvijek bilo jednostavno –pričala je s. Katarina.  Koljena su znala i zaboljeti do kraja krunice. Kao mala curica znala se okretati da vidi da li tata i mama još klečeći mole kako bi se i ona mogla ustati. Sva djeca pa i s. Katarina redovito su išla na sv. Misu i vjeronauk. S. Katarina je bila aktivna u crkvenom zboru a kod kuće je naučila i pomalo svirati klavir. Nije čudo da se u ozračju ovakve jedne obitelji rodilo čvrsto i zdravo redovničko zvanje Marijine sestre.

       Katarina je primljena u samostan 20. kolovoza, 1954. godine. Te iste godine ulazi u postulat a  Novicijat započinje na blagdan Gospe čudotvorne medaljice. Redovničko odijelo je obukla na Svetkovinu  sv. Josipa 1956. godine. Svoje redovničko poslanje započela je u Osijeku radeći  10 godina kao bolničarka na plućnom odjelu s  bolesnicima oboljelim od tuberkuloze. Nakon toga kratko je boravila u  Somboru (kao kućna poglavarica) i Štimlju (ispomoć). Prepoznavši darove kojima je Bog obdario s. Katarinu, poglavari su joj omogućili da upiše i završi katehetsku školu. Budući da je s. Katarina odgovorno i savjesno pristupala povjerenim zadacima i službama u jednom periodu povjeren joj je i odgoj mladih novakinja koje se i danas rado prisjećaju svojih prvih koraka u našoj Družbi te mudrih i razboritih savjeta s. Katarine. Redovnički put ju je dalje vodio preko kratkotrajnog rada u židovskom domu do dugogodišnjeg rada (1974-1997) u Hrvatskoj katoličkoj misiji Hannover – Njemačka. Kao pastoralna suradnica radila je i druge poslove koji su joj bili povjereni.  A moglo joj se povjeriti puno  jer je bila otvorena suradnji s  Božjom milošću. Sve svoje sposobnosti stavila je na raspolaganje Bogu i Družbi koju je svim srcem voljela. Nakon povratka iz Njemačke i odlaska u službenu mirovinu nije bilo mirovanja. Dočekale su je opet odgovorne službe u Družbi i Provinciji; bila je  savjetnica i zamjenica časne majke (6 godina), zatim savjetnica i zamjenica Provincijalke te kućna poglavarica u Zagrebu ( Srebrnjak i Durmitorska). Nakon tri godine provedene u Blaškovcu   2010. godine  preuzima vodstvo zajednice u Dubrovniku na slijedećih 9 godina. Bez obzira na odgovornost koju je imala i već poodmakle godine, s. Katarina je  s ljubavlju kuhala za svoju zajednicu  te sestre koje su dolazile na odmor u Dubrovnik. Svojom gostoljubivošću i požrtvovnošću omogućavala je svim sestrama kvalitetan i ugodan odmor. Nakon završetka službe, u ožujku ove godine premještena je u Osijek u novu provincijalnu kuću. Silno se radovala ponovnom dolasku  u Osijek, nadajući se da će konačno ipak malo odahnuti od velikih obveza. I bilo je tako. Ali ne zadugo. Bog je svoju miljenicu nakon samo par mjeseci od dolaska želio suobličiti svome Sinu Isusu Kristu po križu teške bolesti koja ju je zadesila. Ni tada s. Katarina nije očajavala nego je mirno i strpljivo prihvatila bolest zahvaljujući Bogu na svemu. Nakon teške operacije i dodatnih postoperativnih komplikacija uspjela se podići na noge te sudjelovat na svim točkama dnevnog reda zajednice ne izostavljajući niti jednu zajedničku molitvu. Bila je nevjerojatno uporna, hrabra i veliki primjer svima nama kako se može dostojanstveno živjeti  noseći svoj križ s Isusom.

      U posljednjih par dana moglo se primijetiti da se ovozemaljski život s. Katarine polako gasi. Ali želja za zajedničkom molitvom bila je jača od opće slabosti tijela koju više nije mogla prikriti. Samo dan prije svoje smrti ostala je  u krevetu. Nije mogla govoriti  ali je davala znakove da moli s nama sestrama koje smo se brinule za nju. Bog joj je udijelio milost da je nekoliko sati prije smrti uspjela dati kratke odgovore i pokazujući brigu za nas sestre riječima: A kada ćete se Vi ići odmoriti… blaženo je govorila a još blaženije tiho i nečujno usnula u Gospodinu.

Draga naša sestra Katarina!

       Zahvalne smo dragom Bogu za dar Vašega života  i za sve što ste  u zajedništvu s Njime učinila za našu Družbu i Provinciju. Bili ste i ostali neizmjerno blago za sve nas kao i za  one koje je Gospodin stavio na Vaš životni put.

       Hvala Vam draga sestro za velik primjer nesebičnog služenja i predanja Bogu po sv. Zavjetima. Ono što ste usnama obećali životom ste potvrdili.

       Neka Vam dobri Bog za kojega ste živeći umirala i umirući živjela bude Vječna nagrada!

Hvala Vam i počivajte u miru Božjem !

                                                                                                   s. Kaja Ljubas

                                                                                              provincijalna poglavarica