Rođena je 16.02. 1944.u Janjevu (Kosovo) od oca Tune i majke Ane rođ. Karamatić. Bila j e prva kćer i najstarije dijete svojih roditelja. Uz Mariju s. Rozelinu ovoj vrijednoj, pobožnoj i nadasve životu otvorenoj obitelji Glasnović, dobri Bog je podario još devetero djece od kojih se troje preselilo Gospodinu u ranom djetinjstvu. S. Rozelina je sretno i dosta bezbrižno odrastala uz svoje roditelje, dva brata i četiri sestre. Otac Tuna radio ja kao rudar i obrađivao zemlju kako bi svojoj brojnoj obitelji priskrbio sve što je bilo potrebno za život. Uz sve te obveze trudio se da obitelj živi intenzivnim kršćanskim životom. Javno je svjedočio svoju vjeru u zgodno i nezgodno vrijeme te je zbog toga bio progonjena u jednom kratkom periodu i zatvoren.
Godinama je služio dragom Bogu u svojoj župi sv. Nikole biskupa ne samo kao uzoriti otac nego i vjernik, sakristan i odbornik. A majka Ana uz veliku i blagoslovljenu obitelj radosno je i požrtvovno pomagala kod uređivanja crkve, pekla hostije i prala crkveno rublje. Djeca su redovito išla na sv. Misu, vjeronauk i ostale sakramente te zauzeto sudjelovali u životu župske zajednice. U obiteljskoj kući redovito se molila krunica. U ovakvom jednom pravom kršćanskom i katoličkom ozračju polako je sazrijevalo redovničko zvanje buduće Marijine sestre – s. Rozeline. U početku roditelji nisu bili oduševljeni s njenim izborom jer im je Marija –s. Rozelina bila od velike pomoći u svim kućnim i drugim poslovima. Dobro su poznavali svoju kćer, znali su njezine sposobnosti i mogli su joj puno toga povjeriti. Ali uvidjevši da je njena odluka čvrsta i da joj je Bog doista uputio redovnički poziv dali su joj svoj blagoslov.
Tako je s. Rozelina primljena u samostan 05. svibnja 1963. godine. Te iste godine ulazi u postulat i nakon nekoliko mjeseci započinje Novicijat a redovničko odijelo oblači 30. kolovoza 1964. Nakon oblačenja kratko vrijeme ostaje u Osijeku, potom odlazi u Sombor i radi u kuhinji u Domu za starije i nemoćne. Uz posao koji je radila završava najprije kuharski tečaj u Apatinu a nekoliko godine kasnije i višu kuharsku školu u Prištini… Bila je vrsna kuharica i poglavari su u njoj prepoznali veliki talent ali i volju da služi tamo gdje ju Bog po zavjetu poslušnosti želi. Dok ju je zdravlje služilo nije se štedila, bila je u potpunosti na raspolaganju te je nakon Sombora kuhala u Apatinu također u domu za starije i nemoćne, potom u župi Oštra Luka tri godine te u sestrinskoj kući u Dubrovniku tri godine. Nakon Dubrovnika slijedi ponovno Dom za starije i nemoćne, ovaj put na dugi period od 12 godina u Prištini. Kuhala je s. Rozelina 4 godine i u župi Vrnavokolo. Od 1992. godine služi u našem samostanu u Blaškovcu sestrama i svima grupama koji su kroz 5 godina njenog djelovanja dolazili na duhovne obnove. Budući da je sve više poteškoća s. Rozelina imala sa zdravljem točnije problemi s krvnim žilama na nogama, poglavari su je malo poštedjeli kuhanja za grupe i poslali ju u zajednicu na Srebrnjak. Iako je i ovo bila jedna od naših većih zajednica s. Rozelina je s lakoćom vršila svoju dužnost. Za nju to nije bio problem nakon stotinu štićenika po domovima umirovljenika kojima je kuhala. Kao vrsna kuharica rado je kuhala na mladim misama na koje je bila pozvana… voljela je svećenike i za njih joj ništa nije bilo teško učiniti. Kada joj se zdravlje donekle stabiliziralo premještena je 2000. godine na Glavotok u franjevački samostan gdje je također kuhala za fratre i sve goste koji su dolazili na ljetovanje. Nakon dvije godine uslijed teške i zahtjevne službe na Glavotoku zdravlje s. Rozeline se pogoršalo te se ponovno vraća u Zagreb u zajednicu Srebrnjak (2002.) gdje je prema svojim mogućnostima i koliko joj je bolest dozvoljavala kuhala za sestre još neko vrijeme.
Nažalost, zadnjih nekoliko godina zdravlje s. Rozeline se sve više pogoršavalo. Teška bolest i pretilost koja joj je stvarala i uzrokovala dodatne poteškoće i bolesti doveli su je u veliku ovisnost o pomoći drugoga i izoliranosti od sv. Mise i zajedničke molitve. Bogu hvala za bistar um koji joj je Gospodin podario pa je ipak svakodnevno mogla pratiti sv.Misu bilo preko radija ili televizije. Čeznula je za primanjem sv. Pričesti i radosno čekala trenutak kada će joj sestra otvoriti vrata i donijeti živog Isusa koji joj je bio sve u životu. Bila je ponosna na svoju brojnu obitelj a posebno na dva nećaka svećenika Franju i Roka te nećakinju redovnicu s. Anu, članicu naše Družbe. Radovala se svakoj posjeti svojih najbližih koji su joj svojom blizinom nastojali olakšati i pomoći da barem nakratko zaboravi težinu križa koji je nosila. Trpjela je s. Rozelina velike i nezamislive bolove. Otvorene rane na njenim nogama teško su zarastale…. a kad nam se učini da ide malo na bolje opet dođe neki novi početak, bolest se dodatno zakomplicira s novim dijagnozama. Teško je i zamisliti a kamoli razumjeti agoniju koju je s. Rozelina ne danima, noćima, mjesecima već i godinama proživljavala i trpjela. Postavlja se pitanje: Zašto? Zašto je s. Rozelina toliko dugo morala trpjeti? Zašto je baš nju Gospodin na taj način suobličio svojoj muci? Odgovora nema… Dok je bila među nama ni ona nije znala odgovor… Ali vjerujemo da joj je sada sve jasno i da je Gospodin primio žrtvu njezinog života jer dobar je boj izvojevala, trku završila i dušu predala Gospodinu 29. siječnja, 2021. godine opremljena svetim sakramentima u bolnici Merkur.
Draga naša sestra Rozelina!
Zahvalne smo dragom Bogu za dar Vašega života i za sve dobro što ste po Njegovu nadahnuću i predanju po svetim zavjetima učinila za našu Provinciju i Družbu. Neka Gospodin blagoslovi žrtvu Vašega života i trpljenje koje ste u svome tijelu nosili i obdari Vas Vječnim mirom i nezamislivom radošću u društvu Njegovih izabranih.
Hvala Vam draga sestro za sve i počivajte u miru Božjem!
s. Kaja Ljubas
provincijalna poglavarica