Prilikom proslave 400 godina karizme sv.Vinka koju njeguje i moja Družba krenuli smo na simpozij i susret s Papom Franjom u Rim. Bus od 40 tak ljudi što redovnika i redovnica što laika iz cijele Ukrajine koji su aktivni u služenju siromasima. Simpozij je bio koristan, razmjenjivali smo iskustva, međusobno smo se bolje upoznali, povezali, dogovorili suradnje. Stiglo je ukupno 10 000 ljudi iz cijeloga svijeta iz 99 zemalja predstavljajući ukupno 2 ooo ooo članova. I Marijine sestre iz Slovenije, Hrvatske, Benina, Ukrajine. Kako ih je bilo lijepo vidjeti nakon dugo vremena. Postala sam svjesna kako sam dio jedne velike obitelji, obitelji koja želi ljubiti Boga, radom svojih ruku i znojem svojega lica, služeći siromasima koje nazivamo svojim gospodarima. Siromasima u kojima susrećemo samog Isusa. General o.Tomaž Mavrić u svom govoru nam je rekao da moramo raditi buku u ovome svijetu za siromahe, u ime siromaha i zajedno sa njima. Također nam je rekao da proširimo Papin zahtjev da izađemo iz svojih sigurnih zidova među potrebite moleći!!! Postanimo molitvena obitelj, jer je sv.Vinko rekao dajte mi osobu koja moli i ona će biti sposobna učiniti sve, što god treba! Potom je zamolio papu Franju da blagoslovi nas i naša nastojanja da globaliziramo milosrđe. Da se ne umorimo sve dok Milosrđe ne dospije do najudaljenijeg kutka zemlje! Odjekivale su mi njegove riječi u srcu. Ne umoriti se dok Milosrđe ne dođe do posljednjeg kutka zemlje. Do posljednjeg kutka zemlje i potom Papin blagoslov! Odmah su mi u mislima bili moji Karpati, djeca koja trpe posljedice obiteljskog nasilja…moje sestrice u Africi. Hvala Ti na njima, čuvaj ih i dalje. Istog trena sam htjela nazad u svoju misiju. Rim mi je momentalno postao pretjesan. Imali smo na raspolaganju još jedan dan, obilazili smo veličanstvene Bazilike a u meni grč, nemir, idemo više iz tog Rima nazad kući, hoću raditi, hoću služiti. Tu mi nije mjesto! Globalizirati milosrđe do najudaljenijeg kutka zemlje, a ja u čistim cipelama i speglanoj haljini hodam po Rimu po sjajnim Bazilikama. Koljevka kršćanstva, prelijepo, posebno no nije to moj svijet. U mojoj Remeti prije ulaska u crkvu uvijek moram u travi čistiti cipele a nekad i haljinu da barem koliko toliko čista uđem u Crkvu i tamo odmah vidim Presveto a ovdje moram po crkvi hodati 10 minuta dok ne vidim gdje su sakrili Isusa, gdje se trebam pokloniti. Razmišljam i komentiram s jednim patrom nebi ovdje mogla živjeti i raditi, nema tu posla za mene. Da svaki dan ovdje idem na sv.Misu i poslije što? Gleda me i kroz smješak mi govori svako ima svoje poslanje. To je točno, ali mislim si, hvala Ti Bože što si me odabrao za misije. Hoću s prljavim cipelama i bolovima u leđima ulaziti u crkvu. I neću više toliko prigovarati što me sve boli. Moj Isuse gdje si? U Rimu sam, to je naš centar, a gdje si Ti? Nemoguće da Te ovdje nema. Ali u ovome sjaju i blještavilu koliko god da se trudim ne nalazim Te. Nedostaješ mi. Šetajući sa sestrama po Rimu izašle smo iz strogog centra i ušle u jedan park. Iz blještavila preko ceste ušle smo u bijedu. Beskućnik do beskućnika. Periferija o kojoj Papa govori je i tu u koljevci kršćanstva, odmah iza prvog čoška. Afrikanci, arapi, latinosi, spavaju po podu, po klupama, neki pijani, neki drogirani, neki jednostavno razočarani i zaboravljeni od svih. Pogledi tmurni, lica ispijena, tijela prljava. Automatično sestre iz Kijeva koje rade s beskućnicima pristupile su jednoj grupi. Dale smo im svoje lunch pakete i popričale malo s njiima. Teške su njihove sudbine, cijele svoje živote ispričali su gotovo u dahu, kao brza rijeka tekle su njihove riječi, i ono loše što su radili i ono dobro sve su ispričali bez ikakve zadrške dok su znatiželjni prolaznici promatrali što se zbiva. Govorile smo im o Isusu, o Mariji. Znaju za njih, ali kroz život nekako su se udaljili od Isusa, a nitko ih nije podsjetio da je On dao život za njih. Zamolit ćemo Mariju da malo posreduje, izvadile smo Čudotvorne medaljice, objasnile što znači, rekle da ćemo se moliti za njih. Kako su ih samo čvrsto primili u ruke i poljubili. Njihove oči su se promijenile od depresivnih do sjajnih u svega nekoliko minuta. Marija već odrađuje svoj dio, to može samo ona tako brzo. Htjeli su da im mi sestre zavežemo medaljice oko vrata. Skroz je simpatičan ovaj iz Rumunjske, obećao je otići u nedjelju na sv.Misu, vjerujem da hoće. Ops, Isus mi je dao svoj odgovor. Imala bi ovdje što raditi, beskućnika u Rimu je na stotine, u stotinama ljudi krije se Isusovo patničko lice, tu je. Prisutan u svakome od njih. Uistinu s njima je Rim centar svijeta. E tako bi već mogla kad bi morala tu živjeti, raditi za njih i s njima. Našla bi si i tu posla. No ima dosta redovnika i redovnica u Rimu, bolje da se ja vratim kući tamo nas nema toliko puno. S.Jožica sama pumpa vodu iz našeg podruma i tjera miševe koji nemilosrdno napadaju našu kućicu, a i zabavnije je čistiti cipele pred crkvom u dvoje nego biti sam. Ko zna dali se mala Vika vratila iz bolnice, dali se od Mihaela tata ponovno napio te istukao njega i mamu. Jesu li opet morali spavati u štali? Dali je Ivan još živ? Jel mu ponovno treba prematati dekubitusne rane? Počela je škola, dali sva naša djeca idu na predavanja, joj dalek je taj Rim od moje Ukrajine. A ona je moja periferija a ujedno i moj centar svijeta.
