Rođena je u Fain-les-Moutiersu u Burgundiji u Francuskoj 2. svibnja 1806., imala je devet godina kad joj je prerano umrla majka. Spontanim činom Katarina se tada povjerila Gospi nazvavši je svojom “mamom”. U družbu Kćeri kršćanske ljubavi sv. Vinka primljena je 21. travnja 1830 U kapeli u Ulici du Bac ona će imati viđenje svetoga Vinka i Krista prisutna u Euharistiji. 19. srpnja i 27. studenog 1830. ukazala joj se Djevica Marija koja joj je povjerila misiju izrade medaljice po točnim uputama kako će ona izgledati. „Svi koju je blagoslovljenu budu nosili o vratu primit će mnoge i velike milosti. Neizmjerne milosti primit će i oni koji budu s pouzdanjem nosili medaljicu”, rekla je Gospa Katarini prigodom ukaznja.
U početku se Katarinin ispovjednik tome protivio, no 1832. u vrijeme strašne epidemije kolere dopustio je da se izradi medaljica koja će uskoro postati svjetski poznata i nazvana “čudotvornom medaljicom”. Raširena u desetcima milijuna primjeraka, potaknula je obnovu marijanske pobožnosti i ubrzala proglašenje dogme o Bezgrešnom Začeću (1854.). Međutim, nitko čak ni njezine sestre u samostanu, osim njezinog ispovjednika nije znao tko je bila sestra koja je vidjela Blaženu Djevicu Mariju.
Sestra Katarina nije proglašena svetom zbog izvanrednih objava i milosti koje je primila po Bezgrešnoj. Vrijednost njena života sastoji se više u savršenosti kojom je ispunjavala dužnost svojeg zvanja negoli u ukazanjima presvete Djevice.
Marija joj je bila uzor, kako je to opisala u jednoj bilješci: „Na početku svojih poslova uzet ću Mariju za uzor; mislit ću kako bi ona izvršila dužnost koju moram činiti.“ Njezina je duša živjela trajno u Božjoj prisutnosti. Osjećala je da je prati Božji pogled, a to je bio jak poticaj da vrši i najobičnije poslove – na neobičan način. U duhu vjere i osobe i stvari promatrala je u Bogu. Od jutra do večera radila je za svojeg Boga. Izvanjski poslovi nisu je nimalo smetali u njenoj sabranosti i sjedinjenju s Bogom. Najčišća nakana oživljavala je njen posao, sve je radila da omili svome dobrome nebeskome Ocu, njemu je prikazivala radosti, muke i napore.
Boga je gledala u bolesnicima i starcima kojima je iskazivala djela ljubavi.
Svoj je život istrošila u služenju siromasima u poniznosti i skrovitosti. Katarina je od svoga novicijata pa do smrti 46 godina djelovala u pariškom domu za ostarjele u Reuillyju, gdje je radila najprije u kuhinji, zatim kod njege ostarjelih i bolesnih te konačno kao vratarica.
Umrla je 31. prosinca 1876., blaženom je proglašena 28. svibnja 1938., a svetom 27. srpnja 1947.
U liturgiji se slavi 28. studenog.