SKAC Osijek nastavlja volontirati subotama među stradalim stanovnicima Banovine u potresu što čine već mjesecima!
Svojim volontiranjem grupa mladih nastoji pronaći i pomoći najugroženijima i najpotrebnijima zapisivajući i ispunjavajući njihove potrebe te biti sredstvo Božje ljubavi i milosrđa za svakog čovjeka. Odazvali smo se (s.Ivančica i Marina postulantica) njihovom pozivu te smo ovu subotu zajedno sa 10 mladih svitanjem sunca krenuli iz Osijeka. U Slavonskom Brodu nam se pridružilo još 13 članova. U malim timovima po troje obilazili smo stanovnike sela Mošćenica, Nova Drenčina, Stražbenica, Bijelnik, Petkovac, Taborište, Donja Budičina, Dolčani, Veliki Šušnjar i Lušćani koji su nekako ostavili na volontere najveći utisak. Različita sela, različiti stupnjevi oštećenja, ali u svakom smo sa otvorenim srcem mogli pronaći trpećeg Isusa. Pogođeno područje još nosi rane Domovinskog nam rata, a ova nedaća otvorila je postojeće i nadodala nove rane. Nevjerojatno je koliko su mladi dobro organizirani i strpljivi jedni prema drugima u obavljanju aktivnosti. Vidi se da su „domaći“ na tom terenu, poznaju sva okolna sela koliko koje selo ima stanovnika, koliko su međusobno sela odvojena i sl. Bio je užitak priključiti im se i obilaziti stanovništvo, popisujući još neke zaostale potrebe. Kasnije će se pokušati pronaći sredstva kako bi se te potrebe za hranom, higijenom, građevinskim materijalom, štednjacima, perilicama mogle zadovoljiti. Ciljano smo tražili starije i nemoćne, koji su ostali sami i problem im je nabavka hrane i sl. Taj materijalni dio pomoći je naravno jako važan, ali više od toga ti ljudi su željni da ih se čuje. Njihove životne priče od potresa preko rata, gubitaka sinova u ratu jednostavno kao vodopadi teku iz njih. Znaju već dobro kako je to izgubiti svoje voljene, sinove, muževe, obiteljsku kuću za koju si se godinama trudila da ju izgradiš, pa da se vratiš na svoje ognjište pa da ju nakon desetljeća obnoviš. I onda se dogodi potres a ti nisi više u cvijetu mladosti. Koliko patnje malog čovjeka u samo jednoj generaciji. Pred tom boli možeš samo sklopiti ruke i pokloniti im se. Biti tu uz njih na njihovom križnom putu i truditi se dati sve od sebe kako bi im barem malo zavidao ili ublažio koju ranu.