Vrlo brzo po dolasku u nasu novu zajednicu u Turi Remeta ljudi su nam rekli za jednu staru baku. Da živi u ljetnoj kuhinji i da ju sin alkoholičar ne pušta van. Susjeda prva do nje kaže da ju vidi možda jednom u par tjedana i ako ju pozdravi sin odmah skače i baka ude u kuću. Neda joj s nikim razgovarati i tako već 3- 4 godine. Neki kažu da je baka poludjela zbog sina drugi da je opsjednuta, kao i obično selo priča svašta. Pitale smo jednu susjedu hoće li s nama ici posto mi ne poznamo ni baku ni sina, rekla je da se ne usudi. Visoku limenu ogradu stavio je sin oko dvorišta da se ništa iza nje ne vidi, htjele smo posto poto ući unutra i vidjeti tu baku. Lupale smo po toj ogradi i zvale sina sve dokle nam nije otvorio vrata. Doduše bio je vidno alkoholiziran ali nas je pustio unutra. Rekle smo da obilazimo bolesne susjede i nosimo im po vrećicu povrća to nam je bio izgovor da uđemo. Kad smo ušli u taj kućerak gdje baka živi, to je živi pakao. Od sina kuća izvana izgleda dobro, a ovo je skoro ko šupa naslonjena na kuću. Unutra hladno, peć nije ložena od tko zna kada. Baka tanko obučena s bosim nogama, tanka deka s kojom je pokrivena, jedan potrgani ormar, stolica i krevet i žarulja i to je to. Baka nije okupana vjerojatno godinama, unutra smrad, ruke, noge sve kvrgave od starosti, bolesti… Pričale smo malo s njom. Što je sve u pitanju još neznamo… Pristala da dođemo opet sa svećenikom ako će nas sin pustiti. Poslije smo s njim na dvorištu razgovarale. Rekao je ok.
Pričale smo s našim p. Aleksandrom. Prvo smo nas troje imali sv. Misu po nakani za Magdu – tako se zove, pa smo opet išli svi tamo. Otvorio nam i pustio nas sin u potkošulji, a ovdje smo već u zimskim bundama, baka se ispovjedila prvo, pa bolesničko pomazanje pa molitve, zatim blagoslov kuće i dvorišta.
Ne mogu opisati taj osjećaj. Dok smo unutra ušli jedva smo svi stali, još jedna osoba ne bi mogla ući. P. Aleksandar je normalno obukao albu i stavio štolu i poslije ispovjedi kad smo molili tako mi je bilo kristalno jasno kako je „To to“.
S. Jožica i ja smo pokleknule spontano, a on je položio ruke na baku.
Gotovo kao ona slika u N. Kapeli na zidu. Onda mi je Bog u srce i misli stavio takvu sigurnost i mir i radost. Tu mi je mjesto. Klečeći iza svećenika i moleći za njega i te ljude u ovim kućercima. Kao prve sestre koje su sa lazaristima išle i pripremale ljude za dolazak svećenika i za ponovni dolazak Isusa u njihove živote. To je to. To je naša karizma. U biti vrlo jednostavno.
Kroz par dana išle smo ponovno kod naše Magde, tako čvrsto stisne naše ruke kad dođemo, a jos čvrsće kad odlazimo. Kaže „ja bi da dođete svaki dan“. Sada je u toplom, sin joj nalozi vatru, toplije ju oblači i s njim smo sada u dobrim odnosima. Bez problema možemo doći kada želimo, imamo sistem za otvaranje te visoke ograde, a i dogovorile smo da nas p. Aleksandar dolazi svaki prvi petak u mjesecu ispovjediti i pričestit nasu Magdu. Sada kada ulazimo u taj kućerak nalazimo veselu Magdu koja sjedi i kojoj se oči sjaje s pogledom punim života.
s. Ivančica Fulir