Ukrajina

Naš odlazak i boravak u Ukrajini dogodio se doista po Božjoj Providnosti. Misionari sv. Vinka Paulskog slavili su 10 obljetnicu otvaranja kuće Božji dar a naše Marijine sestre iz slovenske provincije 10 obljetnicu dolaska u Kijev. Tom prigodom nama do sada nepoznat misionar sv. Vinka o. Tomaž Mavrič – vizitator Vice Provincije sv. Ćirila i Metoda u Ukrajini srdačno i toplo je pozvao i nas Marijine sestre iz Hrvatske da se pridružimo ovom značajnom jubileju. Moram priznati da se nije bilo lako odvažiti na ovaj put s obzirom na trenutnu situaciju u Ukrajini. No, vodila me je misao da ima smisla ići i trebamo se odazvati pozivu. Nema razloga za odbijane osim straha koji se povremeno znao ušuljati i mene donekle uljuljati. No misao da je Bog taj koji vodi i pokazuje put tjerala me je naprijed tako da sam se odvažila na ovaj put zajedno sa s. Danijelom te časnom majkom, s. Slavicom i s. Kristinom iz Slovenije. Bilo je to jedno prekrasno putovanje i bogato iskustvo žive vjere onih s kojima smo se kroz ovaj tjedan susretali. Gostoprimstvo je bilo na visokoj razini. Naše sestre: s. Marta, s. Jožica i s. Barbara djeluju misijski u pravom duhu Marijinih sestara na svim područjima. Smještene su u lijepoj kućici koju su im ustupili braća lazaristi… Iako prostor nije dovoljan za nas 10 koliko nas je u ovom tjednu boravilo kod njih (sestre + tata s. Marte) ipak je to bio nezaboravan smještaj u sobama gdje nas je bilo i na podu….

Obje kuće (misionara i sestara) bile su prepune gostiju. Kroz ove dane u Ukrajina je odisala duhom sv. Vinka. Moram priznati da toliko njegovih misionara nisam nikada vidjela. To me se jako dojmilo. Osjećala sam radost i zahvalnost Bogu što i mi Marijine sestre pripadamo Vinkovoj obitelji.

S obzirom na situaciju u Hrvatskoj ponovno sam spoznala da „Vinkovih“ ima i to širom svijeta od Amerike, Afrike, Azije, Evrope… Ovaj cijeli tjedan bio je poklonjen gostima. Naši misionari i sestre učinili su sve kako bi se mi dobro osjećali.

Odmah na početku smo saznali da je prvi misionar sv. Vinka u Ukrajini bio o. Pol Roč iz Irske. On je prve tri godine stanovao u stambenoj zgradi, ispitivao i tražio teren za eventualni početak gradnje kuće za misijsko djelovanje. Vlasti Kijeva su ga čudno gledali i nisu baš olako dopustili projekt kuće koji im se činio velik. No, susjedi o. Pola koji su pravoslavne vjere su se umiješali i podržali o. Pola a vlastima objasnili da o. Pol ima puno djece i da mu je potrebna velika kuća. I to je prošlo. Kuća je sagrađena i nazvana „Božji dar.“ Danas nakon 10 godina u kući živi 8 svećenika i tri bogoslova. Bogu hvala za Božji dar. I kada je sve bilo lijepo uređeno o. Pol odlazi dalje. Trenutno živi u Londonu u jednoj internacionalnoj kući sv. Vinka. Naravno sudjelovao je na ovom slavlju.

Prvi dan našeg boravka u Ukrajini(ponedjeljak) su nas o. Vladislav, o. Stanislav i s. Jožica odveli u obilazak grada gdje smo imale prigodu neki po prvi put vidjeti bogatstva pravoslavnih crkava kojih je u Kijevu ogroman broj jer prevladava pravoslavna vjera. Naime Kijev je grad s oko 5 milijuna stanovnika a katolika ima 2-3 %. Taj dan uopće nismo stigli doći do katoličke crkve jer ih je doista malo i prostorno su udaljene. U obilasku grada s nama sestrama bili su i provincijal vijetnamske provincije, generalni ekonom misionara sv. Vinka iz Rima i o. Karol – predsjednik udruženja Čudotvorne medaljice iz Philadelphije. Čast nam je bila družiti se s njima.

Drugi dan(utorak) 05. 05. Slijedile su pripreme za svečanost. Prije podne smo se potrudile sestrama pomoći u kuhinji kako bi svi mogli u miru sudjelovati u programu koji je bio predviđen poslije podne. U 17 sati u kapelici smo imali klanjanje, krunicu i molitvu večernje. Sv. misa je služena u 18:30 a predslavio je kijevski nadbiskup Stanislaw Szyrokoradiuk uz koncelebraciju dva katolička i jednog grkokatoličkog biskupa te 50 – ak svećenika od kojih su većina misionari sv. Vinka iz cijeloga svijeta. Nakon sv. mise priređena je svečana večera za oko 300 gostiju među kojima su bili i vjernici laici koji surađuju i pomažu našim sestrama i misionarima. Promatrajući sve te ljude, prisutne svećenike i sestre pred očima mi je bila prva kršćanska zajednica. Ova „Šačica“ katolika okupila se u jednom milijunskom gradu pred svojim Gospodinom okružena velikim neboderima i blještavilom grada u kojem Isus Krist polako ali sigurno mijenja srca ljudi i otvara mogućnost mnogima da mu se vrate. Zbor mladi koji su pjevali na svetoj misi i nakon mise me oduševio. Tako hrabro i neustrašivo slave svoga Gospodina – hvala im.

Treći dan (srijeda) za nas goste predviđen je put u Odessu – grad južno od Kijeva 500 km. Tamo su nas dočekali opet naši misionari sv. Vinka koji su nas također srdačno primili i ugostili. Imali smo priliku u ovom gradu vidjeti Crno more i šetati po morskim plažama, ali nije izostalo ni ono duhovno. Napokon smo bili u katoličkoj crkvi- katedrali u Odessi a primio nas je i biskup Odesse Bronislaw Bernatskiy. Od njega smo malo više saznali o povijesti katolika. Od 1963. -1990. sve katoličke crkve su bile zatvorene a poneke i pravoslavne. Katolici su se uglavnom krstili u pravoslavnim crkvama. Katedrala je bila pretvorena u sportsku dvoranu a biskupski posjed je oduzet. Danas je Bogu hvala katedrala ures ovog grada s euharistijskim Isusom u središtu, potom moćima sv. Faustine i sv. Ivana Pavla II. U Odessi postoje dvije zajednice za liječenje ovisnosti o alkoholu i drogi koje su također projekti misionara sv. Vinka; muška i ženska. Temelji zajednice su u Italiji. Posjetili smo ove zajednice i poslušali iskustvo korisnika. Vrijedno je spomenuti da je jedan misionar sv. Vinka o. Rikardo bio jedan od njih. Uz Božju pomoć odupro se zlu i krenuo za Isusom. Začetnik ovih zajednica koje nose naziv „Dijalog“ je don Mateo lazarist u Italiji. Nedavno je ovaj projekt zaživio u Ukrajini. Odessa će mi ostati u sjećanju i po sv. misi na poljskom jeziku, uz pjevanje na slovenskim i hrvatskom a pjevali smo svi i dobro nam je išlo. Upoznale smo i sestre Kćeri kršćanske ljubavi(tri sestre iz tri različite provincije) koje se u Odessi skrbe o beskućnicima. Zanimljivo je bilo vidjeti njihov kombi opremljen s lijekovima i svim potrebnim za previjanje rana. Sestre često organiziraju i piknik za beskućnike.

Ukrajina je zemlja koja ima puno siromašnih ljudi i onih koji su bez krova nad glavom. Naime, bolnicu mogu koristiti samo bogati. Zato su tu sestre i misionari koji traže načina da pomognu onima za koje je sv. Vinko dao svoj život. Njihovu žrtvu i spremnost Bog doista obilato nagrađuje.

Nakon dvije noći i jednog dana boravka u Odessi uz srdačan ispraćaj o. Jana krenuli smo prema Kijevu. Negdje oko 200 km od Kijeva zaustavili smo se u jednom velikom parku – rekoše nam najvećem u “svijetu“ s posebnom poviješću u kojoj se spominje ljubav jednog bogatog poljaka i grkinje za koju je poljak kupio taj park. Doista se ima što vidjeti…

Subota je bila rezervirana za obilazak polja rada naših sestara u Kijevu. s. Jožica i s. Barbara su nam omogućile da se malo provozamo i metroom. Posjetili smo bolnicu koja ima odjel za beskućnike. S obzirom da su „niža“ klasa ljudi imaju pravo na obrok a za sve drugo se treba pobrinuti netko drugi. Tako sestre idu jedanput tjedno da ih okupaju, ošišaju, obriju i nabave im potrebne lijekove.…Uvjeti su teški ali sestre to rade s vjerom da je u svakom od njih živi Isus. Nakon što smo s ovom gospodom beskućnicima malo popričali i podijelili im prigodne darove po povratku smo posjetili i jednu gospođu koja je oduzeta 10 godina a nismo zaobišli ni kijevsku katoličku katedralu. Saznala smo da je prošle godine bila otvorena za prihvat ranjenika koji su stradali u revoluciji. U Ukrajini je jako prošireno štovanje Čudotvorne medaljice. Sa čuđenjem sam gledala kako sestre spontano i bez straha dijele medaljice na ulici, autobusu, metrou svima onima koji im se približe. Reče mi o. Vladik da ljudi u Ukrajini jako štuju Gospu i mole joj se svi bez obzira na vjersku pripadnost. A misionari imaju postaju i na istoku Kijeva (Harkiv) gdje je ratom zahvaćeno područje. Iz okolnih mjesta ljudi pomalo iseljavaju – bježe prema unutrašnjosti ali zahvaljujući Gospi Čudotvorne medaljice čije je štovanje na inicijativu jedne gospođe jako prošireno u Harkivu vlada čudesan mir. Misionar sv. Vink ana službi u Harkivu ( ne sjećam se imena) nam je rekao da je svim vojnicima dijelio medaljice i da ju svi s radošću nose oko vrata. To me posjetilo na domovinski rat i naše branitelje s krunicom oko vrata.

U nedjelju ujutro, zajedničkom sv. misom koju je predslavio o. Mihail uz koncelebraciju o. Aleksandra nakon koje je uslijedio doručka oprostili smo se od naših sestara i misionara sv. Vinka zahvalne Bogu za sve primljene milosti i nova prijateljstva Vinkove obitelji koja smo sklopili. I što reći na kraju?

Bogu hvala za ovo prekrasno iskustvo. Hvala mu što sam učvrstila i ojačala svoju vjeru družeći se s onima koji su spremni ići na kraj svijeta za Isusa, ako treba i život položiti. U njima vidim uzor onog što bih sama trebala biti… Divim se našemu Bogu, Oduševljena sam s našim sv. Vinkom i svima onima koji krenuše njegovim stopama. Jer biti misionar u zemlji u kojoj katolike možeš samo svijećom tražiti nije lako… Neka dobri Bog blagoslovi „Vinkovu“ obitelj u Ukrajini i podari svoj mir.

s. Kaja