Vozač gleda u kartu na mobitelu, zaustavlja kombi i govori našem timu da tu izlazimo. Iskačemo van dok ostali nastavljaju dalje.
Jedan mladić i dvije djevojke, iz različitih gradova i različitih svjetova, ni ne slute koliko će ih današnji dan povezati i sve ono što će tu doživjeti i podijeliti.
Gledamo u put pred sobom ne znajući ni gdje vodi, ni što nas tamo očekuje.
Nalazimo se u Banovini, četiri mjeseca nakon potresa. Došli smo popisati trenutno stanje u kojem stanovnici Banovine žive i njihove potrebe kako bi im se mogla pružiti pomoć. Sada se nalazimo u jednom od zabačenih sela, većinom je to šuma i polja, tek na svakih skoro pa kilometar nailazimo na nastanjenu kuću. Sve što je ostalo je starije stanovništvo koje živi u bijedi i neimaštini i koje se naučilo hraniti isključivo od rada svojih ruku.
A što kad te ruke ostare i onemoćaju, kada ih sustigne bolest, kada nigdje u blizini nema mlađe populacije da im pomogne makar samo i oko najnužnijih potreba? Što kad ti potres odnese i ono malo što si imao? Što kada nemaš s nekim podijeliti ni tuge, ni radosti? Kada ostaneš sam sa svojim mislima i brigama?
To su samo neka od pitanja koja mi se javljaju dok upoznajem, na jedan način, tolike različite sudbine ljudi, a na drugi način, opet tako iste.
Svi nas, neznance, primaju kao da se znamo oduvijek, ugošćuju nas spremni podijeliti s nama i mrvice sa stola.
Ispitujemo ih o njihovim potrebama, o tome kako žive.
Ubrzo shvaćamo najveću potrebu svakog od njih. Nije to ni hrana, ni pitka voda, nije ni kuća u koju ne smiju, ni nedostatak perilice za rublje, ni peć na kojoj će si pripremiti topli obrok ili ugrijati vodu da se operu. Nije problem ni starost, niti bolest koja ih snalazi.
Nitko se ne žali, svi skromno govore, ne žele ništa tražiti, samo malo društva i nekoga s kime će podijeliti koju riječ.
I to je najveća bol koju pronalazimo u svim tim različitim očima. Usamljenost, nedostatak međuljudskih odnosa, nedostatak zajedništva, čovječnosti…Nedostatak ljubavi!
Cijeli život su se ti ljudi mučili, nije ih život nikada mazio, tako da im neimaština nije strana. Preživjeli su do sada, preživjet će i ono malo života što im je još ostalo. Bez svega čovjek nauči, bez svega i može, ali ne, bez ljubavi ne može nikako.
Nismo stvoreni da živimo sami, nismo stvoreni da ne dijelimo, nismo stvoreni da ne ljubimo. Iz ljubavi smo i za ljubav stvoreni.
I zato je svaki rastanak taj dan bolio. Jer smo ih ponovno morali ostaviti same.
Jedna od njih je bila baka od nekih 95 godina. Dolazim i hvatam je za ruku s bolom u srcu. Tražim riječi, ali ih ne nalazim, sve mi zvuče tako isprazno. Ali na njoj vidim da je sve osjetila i da riječi nekad nisu ni potrebne. U očima joj se pojavljuju suze i govori mi; ‘Ne znam zašto, ali odjednom sam jako žalosna. A znam da si i ti.’ Pokušavam se s naporom nasmiješiti i otjerati suze, te joj uzvraćam; ‘Ne, bako, sretna sam i zahvaljujem Bogu na vama. Vidite koliko vas samo On ljubi, kako vas je predivno stvorio, koliko vam daje dug i ispunjen život.’ Uzimam čudotvornu medaljicu i molim Gospu da bdije nad tom prekrasnom dušom. Stavljam joj na dlan i kad baka spusti pogled na medaljicu, poteku joj suze iz očiju. Dok je nastavila gledati u nju, teška srca joj okrećem leđa i odlazim. Kad sam odmakla dalje, dopustila sam si i ja da mi jedna suza pobjegne niz obraz.
Puno je još primjera teških životnih priča. Uza sve što su izgubili i pretrpjeli, uza svu samoću, tu su još i muke pojedinaca; čovjek koji je prije tjedan dana imao srčani udar i bio u komi, djed koji se oporavlja od operacije srca, nemoćna baka, jedva pokretna, koja živi sama, baka sa slomljenom rukom, djed i čovjek koji su samo čudom preživjeli potres, baka sa glaukomom koja živi sa sinom od 65 godina, koji radi, a već mjesecima ne prima plaću pa žive na bakinoj mizernoj mirovini…i mnogi drugi.
Svi ljudi imaju svoje muke i boli i to će tako biti za ovoga života. Ali te boli su lakše kada se podijele. I sam Bog je dopustio čovjeku da mu pomogne nositi križ, tako i mi moramo nositi križeve jedni drugih.
Zahvalna sam Bogu i onima koji su mi omogućili da makar i minutu svog vremena odvojim za te ljude, da im poklonim malo pažnje i pozornosti, da podijelim s njima njihove jade. Ne smijemo si dozvoliti da ikada prođemo pokraj čovjeka u potrebi, a da mu barem ne damo do znanja da ga vidimo. Možda nemamo pravih riječi, ni mogućnosti da mu pomognemo, ali u većini slučajeva je dovoljno da kažemo jedno jednostavno; ‘Tu sam.’
Svaki čovjek je čovjek u potrebi, i baš svakom čovjeku treba naša ruka. Nije bitno da li je on star ili mlad, bolestan ili zdrav, nije bitno da li nam je simpatičan ili nije, da li nam je najgori ili najbolji. Za svakoga smo odgovorni i za svakoga ćemo odgovarati. Ne moramo otići u Banovinu da nađemo čovjeka kojemu smo potrebni. To je onaj odmah do nas. Jedina razlika je što smo nekome možda manje potrebni, a nekome više. Ali postoji nešto što svakom od njih samo mi možemo dati, a i trebamo.
Svi smo mi udovi jednoga Tijela. I kao što tijelo trpi kad ostane bez nekog uda, tako isto cijelo čovječanstvo trpi kada jedan njegov dio nije u funkciji. I zato nemojmo dopustiti da cijeli svijet trpi zbog nas. Jer, da, trpi kad mu ne dajemo ono za što smo stvoreni, ono što mu samo mi možemo dati.
Bog nas toliko voli, toliko smo mu vrijedni i toliko povjerenje ima u nas da dopušta da se bez nas i naše uloge poremeti cijeli sklad u svemu vremenu i prostoru. Kada nismo onakvi kakve nas je Bog zamislio i kada ne vršimo svoje poslanje onda sve i svi trpe. Shvaćamo li koliko smo neprocjenjivi?? Shvaćamo li koliko smo vrijedni i nezamjenjivi da mi i naše uloge utječemo na cijelu povijest i cijelu budućnost?
Nemojmo izdati povjerenje koje Bog stavlja u nas. Nemojmo dopustiti da se poremeti savršenstvo koje je Bog osmislio stvarajući nas. To savršenstvo je samo u ljubavi. U čistoj i nesebičnoj ljubavi, u potpunom predanju u službu Bogu i bližnjemu.
Zapamtimo; za ljubav smo stvoreni.
postulantica Marina Malešević