novosti_o_20180202_01

Za vjesnik iz Ukrajine

Povodom Svjećnice naš biskup Antal Majnik organizirao je susret svih svećenika, redovnika i redovnica sa područja biskupije. Poseban gost je bio novoizabrani ukrajinski biskup iz L`viva. Najmlađi biskup na svijetu sa svega 39 godina Edvard Kava. Poslije svečanog Euharistijskog slavlja održao nam je predavanje. Iz svetog pisma izabrao je odlomak o udovici 1 Kr 17, 10-15.
Vrlo direktno nam je rekao da je po njemu trenutno najveći grijeh Bogu posvećenih osoba prevelika briga za sebe. Kako ću se snaći kada me premjeste, joj moje zdravlje. Dali će biti dovoljno financija….I kako nas to zarobljava da se vrtimo sami oko sebe a ne vidimo potrebe ljudi. Jednostavno nismo dokraja Božji i pitao nas je dali smo mi ponekad kao udovica, slabi, bez zaštite, bez sigurnosti i kako tada reagiramo? Ona više ništa nije imala, skupljala je drva a stranac ju je tražio vode i kruha. Bori se za posljednji sinov i svoj obrok. A sad se on pojavi i daje joj dodatni zadatak i naizgled uzima posljednje što ima. Zamislite, umorni ste, gladni, dijete vas gladno čeka, imate pune ruke drva a neki stranac vas traži  da mu donesete vode i potom svu preostalu hranu što imate. Što bi mu rekli? Daj mi pomozi da prvo prenesem drva a onda ti dam vode? Ili uzmi si vodu sam, zar ne vidiš da ne mogu koliko posla imam. A ona sve pušta i sluša Glas. Njezina otvorenost, spremnost je stav kakav bi mi trebali imati. To stanje naziva blagoslovljenim jer smo blizu Isusu a On nikada ne ostavlja. Iako se često čini da nas je zaboravio. Dobro je da se osjećamo slabima, ranjenima, na koncu snaga i života i tada se otvaramo Bogu  i znamo da plodovi koji dolaze ne dolaze od naših napora nego od Boga. Moramo raditi najbolje što znamo a dalje u Božje ruke. Ne smijemo se predavati. Udovica nije dignula ruke i rekla ne mogu ti to dati. Potom je ispričao kako je on kao mladi svećenik dobio premještaj na župu gdje je crkvica bila sagrađena u sredini samog groblja. Svećenik koji mu je predavao dužnost rekao mu je tamo dolazi  18 bakica na Misu i to je to. Zajednica umire. Kada je dolazio tamo, uistinu crkvica tamo i sve sami grobovi uokolo. I 18 bakica na nedjeljnoj sv. Misi. Dok ih je prebrojio s oltara i vidio kako je njegov kolega bio u pravu, teško mu je bilo. Razmišljao je prvo u sebi, za par godina jednu po jednu ću pokopati, zaključati župu i ići dalje. Ali dok ih pokopavam što da radim?! Moram to proći, ali nema tu života. No te bakice su bile molitvene žene. Njima tako nešto nije padalo na pamet. Došle su mu s nekim prijedlozima a on je rekao ma ne treba to. Zašto? Na što su one odgovorile treba, treba. Kako mislite zašto?! Kada je vidio njihovu gorljivost krenuo je moliti i raditi s njima. Uređivati tu crkvicu. Uskoro je jedna baka dovukla unuka da ministrira. Pa mu se dopalo, pa druga baka unuku da pjeva psalam. Otpjevala ga je krivo ali to je bio početak zbora. Malo pomalo, godina za godinom mjesta od ljudi i djece nije bilo i morali su dograđivati vjeronaučne dvorane pored crkve. Župa je bila pred zatvaranjem a oživjela je, i procvjetala. Kaže te bakice se nisu dale. Ostale su ustrajne i vjerne dokraja. Ostao je s nama na ručku i kavi, lijepo, plodonosno druženje. A imala sam danima materijala za promišljanje i razmatranje.

Drage moje sestrice, iako se na prvu misao broj Marijinih sestara u Hrvatskoj i Sloveniji smanjuje, samo pogrebi kao i u slučaju kod ovog Biskupa, no očito su vaše molitve plodonosne jer nama ovdje dobro ide. Gradnja kuće je pri samom kraju. Majstori s kojima nas je Bog blagoslovio je užitak raditi. Apostolat se razvija, bolesnici se pojavljuju gdje god se pojavimo. Tako da nismo samo u našem selu nego nas zovu i u okolna sela. Od 2 djece koji su jesenas došli na prvi vjeronaučni susret u sakristiju župe popeli smo se na 10-tak. A počela sam držati vjeronauk i u školi. U školama vjeronauka u  Ukrajini nema. S.Jožica i ja u dogovoru s ravnateljicom dobile smo jednu dvoranu i nakon posljednjeg sata djeca slobodno mogu dolaziti. Trenutno dolazi oko 30 – tak djece. Od 1-4 razreda. Naših 10-tak rimokatolika, ostalo grkokatolici i pravoslavni. Posljednji put gledam jednu djevojčicu i komentiram pred učiteljicama koje su dopratile svoje razrede kako je ova curica malena, sitna. Kaže jedna od učiteljica, ona vam još ne ide u školu, u vrtić još ide. Pa kako je došla ovdje pitam. Odgovara, ona to je moja unuka ja sam ju dovela. Neka sluša. Očito će trebati otići i do vrtića i porazgovarati sa ravnateljicom da nas i tamo propuste. Razmišljamo po dolasku s.Ane, snage će se povećati pa će najvjerojatnije biti i više grupa u školi. Drage sestre molite i dalje kako bi mogle širiti Njegovo Kraljevstvo i biti mu na raspolaganju kao ona udovica. Nemojte zaboraviti u molitvama ni naše sestrice u Beninu, a ni nas ovdje u Ukrajini. Često neznamo kako i što dalje i kako pomoći određnim obiteljima i pojedincima. Dosada je išlo dosta dobro i to zahvaljujući vašim molitvama. Pratite nas i dalje. Šaljemo vam snježne zagrljaje iz naše i vaše Ukrajine.

s. Ivančica