Prvi redci Biblije počinju ovom riječima: “U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna.”
Na pustoj i praznoj zemlji Bog stvara sve preduvjete kako bi život mogao cvasti. Tu je dan (svjetlost) i noć (tama), tu su i vode a nad zemljom je nebo. Mislio je Bog i na plod koji zemlja treba donijeti i zato stvara zelenilo, travu sjemenitu i stabla plodonosna. I načini Bog Sunce, Mjesec i zvijezde da svatko prema svojoj namjeni i u svoje vrijeme rasvjetljuje svod zemaljski i nebeski. Svidje se Bogu stvoriti i ptice nebeske, ribe morske i još puno živih stvorova na kopnu i moru s ciljem da se množe, plode i napune zemlju i vode morske. A stvorio je Bog i stoku i gmizavce i zvjerad svake vrste….. Kao krunu stvaranja načini Bog čovjeka na svoju sliku i povjeri mu upravljanje nad svim što je prethodno stvorio… Pobrinuo se Bog da čovjek ne bude sam, stoga muško i žensko stvori. Potpuno povjerenje stavlja Bog u čovjeka. Bez probnog rada i ikakvog iskustva imenuje ga upraviteljem svoje “tvrtke” koja se zove Zemlja. Blagoslovio je Bog čovjeka i dao mu je jedan prirodni zadatak; da se množi, plodi, napuni zemlju i sebi podloži. Nije Bog zaboravio da je nakon napornog rada potreban i odmor te je posvetio i blagoslovio sedmi dan kada je i sam počinuo od svega djela svoga koje učini. Predivno je dragi Bog zamislio Zemlju i život na njoj. S ljubavlju i divljenjem promatra svijet koji je stvorio a napose na čovjeka kojemu On – Bog zasadi vrt na najljepšem mjestu u Edenu. A da se čovjek ne bi uzoholio Bog mu postavlja granice. Znali su dobro Adam i Eva zašto postoji granica u edenskom vrtu. Ta Stvoritelj je upozorio čovjeka. Ali odmah na početku nazire se ono što će se tijekom povijesti ponavljati. Ljudsko srce nikad posve zadovoljno. Brzo Adam i Eva zaboraviše ljepotu oko sebe kojom ih je Stvoritelj obdario, te na nagovor zmije prijeđoše granicu zaboravivši na riječi koje je Bog uputio čovjeku: “Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo.” Unatoč grijehu Bog ne odustaje od čovjeka. Tražio je i traži način kako da ga spasi i dovede k sebi. Nažalost za čovjeka je prelazak granice uvijek bio primamljiv i izazovan. Često smo i sami nezadovoljni onim što jesmo i čime nas je Gospodin obdario… pa se zato događa da ulazimo u zabranjenu zonu svoga bližnjega i tako počinimo grijeh. Gospodin upozorava na granice a čovjek nikako da shvati i prihvati… Uvijek bi htio barem malo više od onog dopuštenog. A granice su uvijek postojale kako u obiteljima tako i u međuljudskim odnosima pa i među državama.. Slušajući i gledajući ratne strahote koje se ovih dana događaju u dragoj nam Ukrajini ponovno vidim palog čovjeka kojeg povijest nije ničemu naučila i koji želi život bez granica… Želi biti potpuno slobodan i neovisan. Zaboravlja da je samo čovjek, čovjek sa granicama.Nažalost u svojoj oholosti čovjek teško kapitulira i pred svojim Stvoriteljem… Ruši sve ispred sebe, pa čak i granice koje ga povezuju sa živim Bogom. Prečesto čovjek zaboravlja tko mu je darovao život i kome će jednog dana položiti račun o svom upravljanju, prečesto zaboravlja da se s Božjim obećanjima ali i upozorenjima nije igrati jer sudnji dan nije bajka nego stvarnost koja se i danas događa i čeka svakog od nas. Hoće li čovjek današnjice konačno shvatiti da život bez granica postoji ali uzak je put koji vodi u takav život, jer to je život koji se živi u suradnji i zajedništvu čovjeka s Bogom. To je život za koji je platio cijenu Sin Božji Gospodin naš Isus Krist. DA, Isus je dao život da bismo mi živjeli vječno u Božjem vrtu gdje nas više neće sputavati nikakve granice.
s. Kaja Ljubas