Družbu Marijinih sestara Čudotvorne medaljice utemeljila je sestra Leopoldina Brandis 16. srpnja 1878. godine u Ljubljani. Na sam blagdan Majke Božje Karmelske iste godine obučene su prve tri sestre. Taj se milosni događaj s pravom smatra danom osnutka Družbe.
U poniznosti i pouzdanju u Božju providnost, majka Leopoldina započela je djelo čiji daljnji razvoj nije mogla predvidjeti, ali ga je s vjerom povjerila Gospodinu. Slijedila je nadahnuće utkano u dubinu njezina srca, vjerujući da će ono, ako je od Boga, donijeti plod.

U svojim počecima zajednica, u narodu prozvana „bolničkim sestrama“, živjela je pod okriljem Družbe kćeri kršćanske ljubavi. Ondje su sestre nalazile duhovnu snagu za svoje poslanje. Nadahnute riječima svoje utemeljiteljice: „Njegujući tijelo, njegujte im i dušu“, odlazile su u domove bolesnika, prateći ih brižnom njegom i kršćanskom ljubavlju. Uz tjelesnu skrb, osobitu su pažnju posvećivale duhovnom dobru bolesnika, nastojeći ih pomiriti s Bogom. Ostajale su uz njih danju i noću, osobito uz najsiromašnije i najteže bolesne, svjedočeći milosrdnu Kristovu ljubav. Ispovijed umirućih i primanje bolesničkog pomazanja zauzimali su važno mjesto u njihovu radu, što Družba vjerno čuva i danas.

Godine 1882. majka Leopoldina sastavila je Prva pravila i poslala ih u Pariz na odobrenje, koje je i dobiveno. Time se očitovala Božja volja da ova mala zajednica bude priznata i ukorijenjena u životu Crkve.

Družba kćeri kršćanske ljubavi i bolničke sestre živjele su zajedno punih 48 godina, sve do osamostaljenja 1926. godine. Dana 15. ožujka 1926. u Ljubljani Družba je postigla svoju samostalnost, a dotadašnje „bolničke sestre“ dobivaju službeni naziv „Marijine sestre Čudotvorne medaljice“. Kao prva crkvena kongregacija kojoj je bilo dopušteno slati svoje članice bolesnicima u njihove domove te uz njih ostajati danju i noću, Družba je oblikovala svoje izvorno i prepoznatljivo poslanje.

Vođene Marijinim primjerom, sestre kroz sve vrijeme svoga postojanja nastoje biti blizu Bogu, a po Njemu i svakom čovjeku. Poput Marije, žele biti potpuno otvorene Božjoj volji i donositi Krista svijetu. U tome ostvaruju karizmu koju je majka Leopoldina primila kao dar i predala budućim naraštajima sestara kao dragocjenu baštinu.

U Hrvatsku, u Osijek, sestre su stigle 1881. godine zajedno sa sestrama Kćeri kršćanske ljubavi. Početci su bili obilježeni siromaštvom i teškoćama. Sestre su dijelile život onih kojima su služile – njihovu bolest i neimaštinu. Svoje su djelovanje započele u skromnoj, trošnoj baraci, s tek tisuću tadašnjih dinara za život. Nakon odvajanja od matične Družbe 1926. godine, kupile su malu kuću u Rokovoj ulici u Osijeku. Vjerne svom poslanju, nastavile su njegovati bolesnike u njihovim domovima, uz istodobnu brigu za budućnost zajednice. Nakon gubitka ušteđevine uslijed bankrota banke, ponuđena im je mogućnost kupnje Pejačevićeva dvorca u Štrosmajerovoj ulici, u koji su se preselile 1937. godine.

Vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća donijelo je Družbi velika iskušenja. Poput mnogih redovničkih zajednica, suočila se s ograničenjima i oduzimanjem imovine. Sestre su morale napustiti dvorac, zadržavši tek dio njegova prostora. Unatoč svemu, ostale su vjerne svome poslanju, prilagođavajući se novim okolnostima i neumorno služeći čovjeku. Otvarale su nove zajednice diljem tadašnje države. Zbog širenja djelovanja i porasta broja članica, Družba se 1972. godine podijelila na Slovensku i Hrvatsku provinciju.

Hrvatska provincija danas djeluje u Zagrebu, Blaškovcu, Dubrovniku, Osijeku, gdje se nalazi njezina uprava, zatim u Aljmašu, Požegi, Strmcu i Žepču, kao i u misijama u Beninu.

U svome životu i radu sestre nastoje sjediniti aktivnu i kontemplativnu dimenziju. Poslane su služiti bolesnicima, starijima, djeci i mladima, a u dubini svoga bića trajno teže živjeti poput Marije – u poniznosti, predanju i vjernosti – kao istinske „službenice Gospodnje“.

U Hrvatsku, u Osijek, sestre su stigle 1881. godine, zajedno s Kćerima kršćanske ljubavi.
Početci su bili teški – dijelile su bolest, siromaštvo i životne nevolje onih kojima su služile. U početku su živjele u skromnoj baraci, s jedva tisuću tadašnjih dinara.
Godine 1926. osamostalile su se od matične zajednice i kupile malu kućicu u Rokovoj ulici u Osijeku, gdje su nastavile s poslanjem i čuvale svaku ušteđevinu za kupnju prikladnijeg samostana. Kada je banka u kojoj su štedjele propala, sestre su ostale bez sredstava, no ponuđen im je Pejačevićev dvorac u Štrosmayerovoj ulici, koji su uz doplatu preuzele. U dvorac su se preselile 1937. godine.

Tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega, Družba je, poput mnogih redovničkih zajednica, prolazila kroz teško razdoblje.
Oduzeta im je imovina, a sestre su morale napustiti dvorac, uspjevši ostati samo u jednom njegovu dijelu. Ipak, nisu posustale – prilagodile su se novim okolnostima i otvarale zajednice diljem tadašnje države.

Širenjem djelovanja i povećanjem broja sestara, Družba se 1972. godine podijelila na Slovensku i Hrvatsku provinciju.

Hrvatska provincija Družbe Marijinih sestara Čudotvorne medaljice djeluje u Zagrebu, Blaškovcu, Dubrovniku, Osijeku (gdje je uprava provincije), Aljmašu, Požegi, Strmcu, Žepču te u misijama u Beninu.

Sestre u svom životu nastoje sjediniti aktivnu i kontemplativnu dimenziju redovništva.
Po svom poslanju usmjerene su na bolesnike, starce, djecu i mlade, a svojom nutrinom žele svugdje i u svemu biti poput Marije – službenice Gospodnje.