Kao roditelj trudim se dati svojoj djeci kako fizičku tako i duhovnu ljubav po uzoru na našu Majčicu. Čudotvorna medaljica promijenila je život meni i mojoj obitelji. Unijela je novi sjaj i Gospodin potpis moje dvoje predivne dječice, Ivana i Antonie. Moja mala curica Antonia kao najmlađi apostol, je to i posvjedočila.
Četverogodišnja djevojčica razigranog duha i velikog srca ponosno je nosila Čudotvornu medaljicu oko vrata te je zajedno sa mnom, tatom i bratom svakodnevno molila posvetnu molitvu Čudotvorne medaljice i obiteljsku krunicu. Mi smo jedna od mogu, s ponosom ustvrditi obitelj štovatelja Blažene Djevice Marije od čudotvorne medaljice i njihovu duhovnost, od tada raste i ljubav prema našoj Majci Mariji.
Jednog dana teta u vrtiću mi je u čudu prepričala događaj kojem je svjedočila. Moja kći je bila glavni akter, a njena prijateljica maleni novinar. Ta djevojčica upitala je moju kćerku: "A što ti je to oko vrata?" Antonija joj je odgovorila: "To je Čudotvorna medaljica, to je Gospa, ona nas čuva!" Druga curica je upitala može li i ona imati Medaljicu, a moja Antonia joj je hrabro odgovorila: "Da, možeš. Ja ću ti svoju pokloniti, ali svaki dan trebaš moliti Zdravo Marijo i O Marijo bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo. Obećaj to pa ćeš dobiti moju medaljicu." Prijateljica je obećala. Antonia je skinula s vrata svoju Medaljicu i stavila je na vrat prijateljici, znajući da njena mama kod kuće ima još Medaljica i da će joj dati drugu.
Taj maleni, ali snažni apostolat ostavio je traga u našim srcima i svjedoči kako Majka djeluje i ljubi čisto, baš kao malena djeca, iskreno, jednostavno i nenametljivo.
Ovaj događaj je potaknuo mene i moju obitelj da s još većim žarom svoj život posvetimo kao pravi štovatelji Gospe čudotvorne medaljice.
Imali smo tu milost da smo 27. studenog, na blagdan Blažene Djevice Marije od Čudotvorne medaljice moj muž i ja mogli doći iz Splita gdje živimo na svečanu euharistijsku slavlje u samostan časnih sestara na Srebrnjak 15 u Zagreb. Taj naš dolazak je bio tajnovit i čudesan. Svi planovi za putovanje bili su za nas zatvoreni i onemogućeni, ali u zadnji čas nam se otvorio put i stigli smo na vrijeme. Osjećala sam se kao u predvorju neba. Te sestre, ta svečanost, druženje uz večeru. Nije nam bilo žao ni truda ni napora jer smo se odmah istu večer vratili kući svojoj dječici. To je bilo svjetlo i toplina za daljnju životnu borbu koje nam ne manjka. Osjetili smo toplinu majke Marije i njezin zagovor.
Marija Žeravica