Bio je lijep ljetni dan i popodne sam trebala ići u grad na neko predavanje, sada se ne mogu sjetiti što je to točno bilo. Bilo je to 2016 ili 2017 godine. Znam da se sve događalo blizu glavnog trga u Zagrebu, prostor je bio u zgradi koja je na trgu Bana Jelačića. Spremajući se razmišljala sam što mi je sve potrebno ponijeti. Tada u svojoj nutrini osjetim poticaj: Ponesi i medaljice možda će tamo biti netko kome ćeš moći dati medaljicu. Istovremeno bila je u meni i misao: Pa baš na trgu u tolikoj masi ljudi da ćeš uspjeti nekome još i medaljicu davati! Kao da me je taj suprotni poticaj htio obeshrabriti.
Stavila sam medaljice u torbu i krenula. Dok smo se pozdravljali ispred zgrade na trgu, dok su oko nas ljudi prolazili svatko svojim putem, pristupi mi jedan mladić i kaže mi: „Sestro da li vi imate možda jednu medaljicu za mene“? Bila sam iznenađena i duboko dirnuta ovom Marijinom pažnjom koja je vjerujem, djelovala u ovom događaju. „ Da imam“ odgovorila sam dajući mu medaljicu za koju sam dobila poticaj da mu je donesem. Sav radostan primio je medaljicu.
Za mene je ovaj mali događaj bio i ostao poticaj same Gospe koja preko nas i medaljice želi doći do mnogih, do svakog čovjeka, kako bi mogla dijeliti svoje milosti.
Možda i tebe Marija treba da nekome daruješ medaljicu sa njezinim likom po kojoj će ona djelovati i rasipati svoje milosti kako je obećala.
s. Jelica Jukić