„Ja sam uskrsnuće i život; tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 11,25)
S. Nada Velić rođena je 8. 4. 1938. godine u Bihaću u BIH od oca Luke Velić i majke Kate rođ. Lulić. U pobožnoj vjerničkoj obitelji rođeno je 15-estero djece od kojih je 9-ero umrlo u ranoj dobi, a 6-ero je ostalo na životu. s. Nada je bila 14. po redu. U kući gdje se obitelj okupljala na svakodnevnu zajedničku molitvu razvijala se klica zvanja u srcu mlade Nade.
Na vrata samostana MS je pokucala 28. 11. 1962. s 24 godine, te je ubrzo započela postulat. Vrijeme novicijata započela je 23. 02. 1963. i provela je Osijeku., a redovničko odijelo primila je 18. 04. 1964.godine Prve sv zavjete položila je 12. 06. 1968., a doživotne 15. 08. 1990.
Kao mlada sestra išla je u privatnu njegu kod bolesnika po kućama, zatim je radila kao kuharica u župi Sotin, kod otaca Kapucina u Osijeku, u župi Janjevo, a obavljala je i kućanske poslove u župi Vrapče, u Beču, na Glavotoku, te u našim kućama: u Blaškovcu, Dubrovniku, na Srebrnjaku i na kraju u provincijalnoj kući u Osijeku.
Ipak veći dio svoga radnog vijeka s. Nada je provela služeći bolesnima u domovima: Sombor, Priština, Štimlje – gdje je služila djeci s posebnim potrebama u vrlo teškim uvjetima, te u židovskom domu u Zagrebu gdje je dočekala mirovinu.
s. Nada je bila jednostavna i dobrog srca, pobožna i mirnog značaja. Prema drugim sestrama je bila strpljiva i uslužna, sprmna na svaki posao i na svako dobro djelo. Kod njege bolesnika bila je vrlo susojećajna, uredna i spretna. Predala je se potpuno Bogu, svojoj Družbi i služenju bližnjima, a snagu za ponizno služenje i skroviti život crpila je u molitvi, euharistiji i redovničkoj zajednici. Njezino ime Nada, joj je uistinu pristajalo jer je bila prožeta nadom u vječni život i vječnu nagradu koju Gospodin priprema onima koji ga ljube. U posljenjih dvije godine, zdravlje joj je bivalo sve slabije kao i pokretljivost. Prihvaćala je iz Božje ruke i taj križ s vedrinom. U zadnje vrijeme bolest je tako uznapredovala da joj je svaki pokret prouzrokovao bol.
Ono što nas je sve zadivilo je njezina velika strpljivost i prihvaćanje patnje koju je prikazivala Bogu za Družbu i potrebe Crkve. Nije se nikada tužila niti prigovarala. Znala je reći „rodili smo se da trpimo!“ Bila je zahvalna sestrama za sve što su činile za nju i uskliknula bi „sunce moje, hvala ti“ .
Kao što je živjela ponizno i skromno tako je okružena molitvom zajednice sestara Nada blaženo predala svoju dušu Gospodinu.
Draga s. Nado neka ti dragi Bog bude milosrdan i blag sudac i neka te nagradi za svako dobro djelo koja si učinila za ovozemnog života.
U raj primio te zbor Anđela i u Srcu nebeske Majka uživala blizinu i ljubav Presvetog Trojstva.
Mi Marijine sestre zahvaljujemo Bogu što si svoj život ugradila u Družbu i u naše živote. Hvala ti za sve dobro čime se nas obogatila.
A sada, zagovaraj nas pred licem Svevišnjega da i mi ispunimo svoje poslanje na zemlji i nađemo se jednom zajedno u Nebeskom kraljevstvu .
Marijine sestre čudotvorne medaljice
