Iza nas je predivan nedjeljni izlet. Nekoliko nas prijateljica se odlučilo unajmiti autobus. Kad smo se vraćale, djevojke su na svojim postajama jedna za drugom izlazile. Ostala sam zadnja u autobusu. Predamonom je bilo dva ili tri kilometra vožnje. Vozač je iznenada promijenio ponašanje, postao grub, stao je uz kraj i zaustavio vozilo. Pristupio mi je i postao nasilan.
Bila je noć, cesta je bila prazna. Nisam se mogla braniti, bio je velik i snažan. U nevolji sam uhvatila Medaljicu koju sam imala na vratu i glasno molila: „Sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike!“ U tom me trenutku napadač pustio. Okrenuo se i rekao: „Ti si luda, hahaha, takvo što još nisam doživio!“
Iskoristila sam trenutak kad me pustio i pojurila k vratima. U trenu sam se našla na cesti, autobus je odmaknuo u noć. Tada sam vrlo rado pješice nastavila put prema kući, uvjerena da je Majka Marija djelovala u događaju i pomogla mi.
Dvije godine prije tog događaja dobila sam na dar Medaljicu i cijelo vrijeme sam ju nosila, a da nisam pomislila na njezinu pomoć. Te noći mi je postala posebno draga i na ikada je više nisam odložila!
( Iz revije Obnova, prevedeno iz njemačkog, br. 7-8, 2011.)